Fenomen i obzorje nade

  • Ivan Tadić

Abstract

Autor analizira nadu koju čovjek, kao “ens sperans” pokazuje. Nada nije neko pasivno čekanje budućnosti kao budućnosti, nego neko egzistencijalno naprezanje prema bitku kojemu se nada, koji ima oznaku budućega. Ona je egzistencijalna struktura čovjeka. Čovjek nadom ne živi u iluziji, nego se kreće u području realno mogućega. Govori se o trima vrstama nade: o zatvorenoj nadi, to jest nadi uvremenitoga ili dosmrtnoga bitka, a njezina je granica smrt; o otvorenoj ili metafizičkoj nadi, kojom čovjek transcendira svijet i smrt; i o svakidašnjoj nadi. Dvije glavne označnice svake nade jesu: vremenitost i transcendentnost. Čovjek samo nadom može već danas živjeti ono svoje sutra. Obzorje nade je obzorje bitka ili ontoobzorje. Svako nadano mora biti mišljeno, a sve mišljeno, te isto tako sve postojeće, ne mora biti nadano. Obzorje otvorene nade obuhvaća i metafiziku i metavremenitost i nada nije transcendencija bez Transcendencije. Čovjek metafizičkom nadom povezuje obale fizike i metafizike. Metafizička nada traži svoje utemeljenje, koje se može ostvariti pomoću jednostavne refleksije, vjere ili pomoću sekundarne kritičke refleksije, gdje čovjek pronalazi Nužni bitak, kao utemeljenje egzistencije i sveukupnosti bitka odnosno nade. Nada koja neće biti ostvarena je iznadana, a nada koja će biti ostvarena je donadana nada. Nada u sebi uključuje strpljivo čekanje i ona samu sebe verificira. Verifikacija donadanosti metafizičke nade može se dogoditi samo u “kući” Nadanoga, odnosno u susretu s onim božanskim Ti, koji je temelj i utemeljenje, ali i smisao svega bitka i nade.

Published
2017-12-11
How to Cite
TADIĆ, Ivan. Fenomen i obzorje nade. International scientific-theological symposium, [S.l.], v. 6, n. 1, p. 20-45, dec. 2017. Available at: <http://ojs.kbf.unist.hr/index.php/simpozij/article/view/242>. Date accessed: 14 dec. 2019.