Ivan Lukačić u svjetlu starijih i novijih spoznaja

Sažetak

Prve biobibliografske podatke o Ivanu Lukačiću (oko 1585. – 1648.) donose u glazbenim leksikonima Johannes Walther (1732.), François Joseph Fétis (1860. ‒ 1865.), Robert Eitner (1877.) i još neki drugi stariji bibliografski priručnici. Tijekom 18. i 19. stoljeća, Lukačićevo je ime već posve zaboravljeno. Ne spominju ga u svojim publikacijama upućeni bibliografi, kao što su Šime Ljubić i Ivan Kukuljević Sakcinski, a ni Franjo Ksaver Kuhač za Lukačića nije znao. Tek 1925. Josip Mantuani u ovećoj studiji posvećenoj historijatu franjevačke glazbe spominje Giacoma Finettija i uz njega Ivana Lukačića i zbirku Sacrae cantiones. Godinu prije u jednoj raspravi lokalni crkveni povjesnik Niko Kalogjera navodi Lukačića kao orguljaša splitske stolnice, ne znajući, međutim, ništa o njegovoj zbirci, pribilježenoj u starim specijalističkim glazbenim leksikonima. Te kratke Mantuanijeve i Kalogjerine bilješke poznavao je tada mladi muzikolog Dragan Plamenac. Nakon više godina podrobnih istraživanja Plamenac krajem 1934. u zagrebačkom dnevnom listu Obzor objavljuje članak „Nepoznat hrvatski muzičar ranog baroka Ivan Lukačić (1574. ‒1648.) i njegovi moteti”. Taj neveliki novinski napis bio je prvorazredni kulturni događaj, muzikološko otkriće bez premca u Hrvatskoj. Kada je potkraj 1935. u dvorani Hrvatskoga glazbenoga zavoda priredio koncert Iz hrvatske muzičke prošlosti, s djelima Vinka Jelića, Andrije Patricija, Julija Skjavetića, Tomasa Cecchinija i Ivana Lukačića, hrvatskoj se javnosti odjednom pokazalo neslućeno bogatstvo hrvatske renesansne i barokne glazbe. Plamenca se, čini se, osobito dojmila zbirka Sacrae cantiones, unikatni primjerak Lukačićeve zbirke koju je pronašao u Berlinu, u staroj Pruskoj državnoj knjižnici. Tako je, zahvaljujući novinskim člancima, dobro organiziranom koncertu u Glazbenom zavodu, ali i kritičkom izdanju odabranih moteta iz zbirke Sacrae cantiones - glazba Ivana Lukačića sredinom 30-ih godina prošloga stoljeća ponovno zaživjela. Do ponovnog otkrića Lukačićeve zbirke u Biblioteci Jagiellonskoj u Krakovu došlo je zahvaljujući E. Stipčeviću 1982. Od početka 80-ih godina prošloga stoljeća došlo je do čvršćeg uvrštavanja Lukačićeva skladateljstva u nove metodološke tendencije te uopće do pozicioniranja hrvatskoga glazbenog baroka u europskim okvirima. Ivan Lukačić, skladatelj, franjevac konventualac, dugogodišnji maestro di cappella katedrale u Splitu, tipičan je „junak” lokalne historiografije. U zbirci Sacrae cantiones prepoznajemo vrijedan prilog ranobaroknim suvremenim stremljenjima.