Teologija kao znanost o vjeri u kontekstu «postmoderne»

Abstract

Teologija je danas na različite načine izložena pitanju kako sebe shvaća kao znanost, dapače, je li ona uopće “znanost”. Što je značajka koja teologiju kao znanost čini sličnom s drugim znanostima, a istodobno je od drugih znanosti razlikuje; što čini njezin specifičan identitet? Što je jedan te isti predmet koji povezuje različite teološke discipline? Ne postoji li gotovo isto toliko “teologija” koliko ima i teoloških predmeta (ili dapače teologa)? Nije li vezanost teologije na vjeru, na Crkvu, jedan, premda ne odlučujući, argument da se teologija svakako odstrani iz javnog znanstvenog diskursa, iz konteksta sveučilišta, i da ju se (ako je to uopće moguće) kao promišljanje vjere nastani unutar Crkve. To bi bila konzekvencija. S druge strane, ni u Crkvi teologija nije tek tako prihvaćena. Sa strogo crkveno-dogmatskog stajališta njoj se nerijetko spočitava da se služi sredstvima razuma i time kao kritička znanost eo ipso potkopava i slabi vjeru. Ako je dakle teologija potrebna, misle neki, onda to nije u smislu stroge znanosti, nego samo ukoliko služi vjeri i Crkvi i ne šteti im odveć radikalnom kritikom. Rasprava o teoriji znanosti proteklih je godina zacijelo pokazala ono što u stanovitom smislu nedvojbeno rasterećuje teologiju kao znanost vezanu uz Crkvu: Predodžba o “čistoj” znanosti ili znanstvenosti “bez pretpostavki”, zapravo je konstrukcija “čistog uma” ili “apsolutne objektivnosti” koja samu sebe krivo shvaća. Danas je općenito prihvaćena spoznaja da znanost nije slobodna od pretpostavki niti je naprosto samoj sebi svrha premda ta dva aspekta imaju svoje parcijalno značenje u kontekstu kritičke samorefleksije o znanosti i ljudskom nastojanju oko spoznaje općenito. Drugim riječima: U kontekstu “postmoderne” i znanosti moraju imati u vidu da ih se svrstava u partikularne fenomene. Tako je upravo teologija sa svojom vezanošću uz Crkvu u procesu kritičke rasprave o “moderni” igrala i još uvijek igra vrlo značajnu ulogu. Ona je zacijelo bitno pridonijela da se razotkrije dogmatski i ideološki karakter takvih apsolutno shvaćenih oblika racionalizma “čiste znanosti”, bilo da se radi o empiričkim, kriticističkim, konstruktivističkim, pragmatičkim, hermeneutičkim ili pak ideološkim oblicima, primjerice marksističke vrste.2 Teologija kao znanost o vjeri doživljava jednako snažan pritisak da se opravda prema drugim znanostima i društvu, ali jednako tako i prema Crkvi. Pitanja i probleme koji su time načeti ne mogu ovdje ni približno prikladno iznijeti. Stoga ću se ograničiti, ali ne na način da puno toga ostavim po strani pa se upustim u neke potankosti, nego ću pokušati zaoštreno raspravljati o kompleksnoj problematici koja je ovdje sadržana. To ću učiniti ulazeći u sadašnju raspravu o temeljnim pitanjima teologije, dakle o fundamentalnoj teologiji, koja se trenutačno vodi u Njemačkoj, i o tome ću zauzeti kritičko stajalište. Zato neću pobliže ulaziti u pitanje društva i Crkve niti ću to napeto polje potanje razmatrati. To ću zapravo pretpostaviti i kritički ću razmotriti znanstvenu teologiju, i to glede pitanja kako se teologija kao znanost o vjeri danas u kontekstu postmoderne pozicionira i kako na modernu reagira. Ne treba posebno napominjati da i to mogu učiniti samo paradigmatski. Bez pretenzija na cjelovitost, iznijet ću neka svoja zapažanja o raspravi i kritička razmišljanja o tome kako teologija kao znanost o vjeri samu sebe shvaća u kontekstu takozvane postmoderne. Najprije ću progovoriti o važnom razvoju u teologiji njemačkoga govornog područja koji ne bismo razumjeli bez konteksta postmoderne. U drugoj točki ću taj razvoj kritizirati na temelju svojega vlastitoga razumijevanja teologije. Na posljetku će tijekom kritičkih promišljanja izići na vidjelo obrisi mojega pojma teologije.