Predgovor

Abstract

Jedna od važnijih tema o kojoj i danas još uvijek zauzeto raspravljaju religijska i teološka antropologija, jest kategorija žrtve. Počevši od The Religion oft the Semits (1989.) škotskoga protestantskog teologa i povjesničara religija W. Robertsona Smitha do danas usporedna povijest religija i religijska fenomenologija predložile su vrlo veliki broj tumačenja značenja žrtve u religijama od arhaičnih vremena do danas. Kršćanska teologija, koja se iz razumljivih razloga oduvijek bavila interpretiranjem žrtvene dimenzije Kristove muke i smrti, svoja je tumačenja u zadnjih stotinjak godina formulirala u većoj ili manjoj mjeri i kroz dijalog s rezultatima povijesno-religijskih pristupa fenomenu žrtve. Osobito teološko zanimanje oduvijek su budile one povijesno-fenomenološke interpretacije nastanka i značenja žrtvenih obreda koje su se bavile krvnim žrtvama. Da je to tako i danas, dostatno svjedoči i kratak pogled na jedan važan segment aktualne rasprave o žrtvi. Pritom mislimo na one povijesno-religijske interpretacije krvne žrtve koje zaista poticajno i inspirativno djeluju na teološko produbljenje kršćanskog shvaćanja žrtve. Spomenimo tako tumačenje koje je o krvnim žrtvama posljednjih desetljeća dao švicarski povjesničar W. Burkert. Proučavajući značenje i razvojne oblike žrtvenih obreda kroz povijest, počevši od prapovijesti, on dolazi do uvjerenja da je “žrtveno ubijanje temeljni doživljaj svetog”. U toj poznatoj tvrdnji ovaj autor nesumnjivo sažimlje nekoliko antropoloških i povijesnih činjenica. Jer povijesna je činjenica da je razvoj čovjeka dobrim dijelom i plod odluke donesene negdje na počecima da se “ubije kako bi se živjelo”. Postajući mesožder, čovjek je uspio učiniti odlučujući evolutivni korak dalje od svojih predaka. U svijetu lova ljudi su shvatili da “život pretpostavlja smrt, odnosno da se život iz smrti izdiže” Sukladno toj sveobuhvatnoj logici “života iz smrti”, civilizacija lova u čovjekov je odnos sa svetim brzo i u velikoj mjeri unijela praksu krvne žrtve, žrtvovanja životinja, a ponegdje i ljudi...