Kršćansko-teološko shvaćanje religioznoga iskustva

Sažetak

Tema koju ste mi postavili, o kršćansko-teološkom shvaćanju religioznoga iskustva, vodi nas u vrlo tjeskobnu suvremenu problematiku. Pođemo li od današnjega znanstvenog jezika, onda su iskustvene znanosti, koje zovemo i egzaktnim znanostima, prirodne znanosti, jer nam omogućuju da svoje iskustvo svijeta točno odredimo, utvrdimo i uobličimo u prirodnoznanstvene zakone. Iskustvene znanosti čine nam prirodu raspoloživom tako da je možemo tehnički iskorištavati. Od ovakve upotrebe jezika javlja se velika sumnja i pri samom pokretanju pitanja religioznoga iskustva. Što znači govor o religioznom iskustvu? Što pod tim razumijevamo? Ne bi li u religioznom području bilo bolje izbjegavati riječ “iskustvo”? Ta, ovdje naime nema ničega što se može kontrolirati, utvrditi, proračunati. Ako ipak govorimo o religioznom iskustvu, ne moramo li ga pomno razlikovati od ne-religioznog iskustva i navesti za nj točne kriterije? Ovaj prvi kompleks pitanja, koji proizlazi iz naširoko rasprostranjenoga shvaćanja prirodnih znanosti, ne smijemo dakle nipošto izgubiti iz vidokruga kod našega raspravljanja.Druga skupina pitanja nastavlja se neposredno na već rečeno. Pretpostavimo dakle da postoji neko religiozno isku-stvo: Ima li u kršćanstvu religioznih iskustava? Što znači govor o religioznom iskustvu u sklopu kršćanske vjere? Misli li se pod tim na događaje u Lourdesu iz prošloga stoljeća? Radi li se o čujnim aktivnostima i vizijama za koje se tvrdi da se katkada događaju? Ne postoji li vjera neovisno o tome? Ili se odgovorno može govoriti o kršćanskom iskustvu vjere? Što međutim onda znači riječ “iskustvo”? Ne izmiče li vjera upravo iskustvu? Ne može li se vjerovati samo na temelju riječi drugoga? Ne dolazi li vjera preko propovijedanja? Da bismo objasnili kršćansko-teološko shvaćanje religioznog iskustva, treba pomno raspraviti obje skupine pitanja.