Traganje za nadom u suvremenoj filozofiji

Sažetak

U filozofiji već više od jednoga stoljeća prevladava, svagda u novim ogledima, pokušaj prevladavanja tradicionalnoga misaonog sklopa - metafizike. Prevladavanje se provodi u znaku duhovnoga preokreta koji je jedan od najmjerodavnijih razarača metafizike i njezina 'prividnoga' ili 'metafizičkoga' svijeta ideja - Friedrich Nietzsche - označio izrazom nihilizma. Paradoksalno je na prvi pogled da se nihilistički prevrat očitovao u mnijenju kako je upravo metafizika u korijenu nihilistička jer se izmiče u svojemu idealnom negiranju zemaljskom svijetu. Kao i u svakom političkom prevratu tako se i u tom nihilističkom duhovnom prevratu ruše i razaraju uvriježene misaone stege i konstrukcije, rastvara se metafizička navodna izmišljotina nekakvoga nadosjetilnoga i onostranoga svijeta kao istinskoga svijeta. Na mjesto dotad vladajućega metafizičkoga nazora, prema kojemu je čovjek kao umno biće imao poseban položaj radi navlastite pripadnosti onostranome svijetu, koji je nadređen prividnome svijetu, buntovničkim prevratom uzdiže se na prijestolje mnijenje da je cjelokupna stvarnost sadržana u zemaljskome svijetu, odnosno da je metafizički svijet ideja bila puka nihilistička zabluda. Tako prorok Zarathustra skida metafizičku koprenu s ovozemaljskoga svijeta, te u podne, kada su sjene ponajmanje, raskrinkava metafizičku sjenu prema kojoj je istinski svijet sjena. Ono što Zarathustra čini raščaravajući zablude 'metafizičke filozofije', Nietzsche označuje kao početak - Incipit Zarathustra. Otvara se snažno dionizijsko potvrđivanje ovozemnoga svijeta u kojemu se prepleću naslada i bol, užitak i patnja, razuzdanost i tjeskoba. Zacijelo ne treba posebice napominjati da je već više od jednoga stoljeća zapadna duhovnost zapretena upravo u niti takve ljubavi i bezuvjetnoga odobravanja svega ovostranoga i tuzemnoga, onoga što je Nietzsche označio izrazima volje za moć i vječnoga vraćanja istoga.