Znakovi nade i tendencije beznađa u današnjem hrvatskom društvu

Sažetak

Autor polazi od teze da u svakom društvu postoje znaci nade i beznađa i da su oni povijesno i socijalno kontekstuirani. Pitanje nade i beznađa povezuje s perspektivama hrvatskog društva u kojemu postoje znakovi nade ali i beznađa. Hrvatsko društvo, kao jedno od tranzicijskih društava, nalazi se u dvama procesima što se izražavaju na stanje u društvu. To su proces globalizacije i prilagođavanja svjetskim tijekovima i proces unutarnjih preobrazbi. Ukazuje na činjenicu da društvene promjene predstavljaju nove socijalne i duhovne izazove pojedincu i društvu, poglavito u području vrednota. Kritički se osvrće na insuficijentnost cjelovitog projekta razvoja koji može jamčiti poticaje i osvježenje nade. Perspektive nade vidi u univerzalnim ljudskim vrednotama kulture i religije, te u pozitivnim tekovinama tradicije. Zalaže se za vrednote koje (poglavito dijalogom) jamče raznolikost, održivot i suživot (na osnovi solidarnosti, ljubavi i poštivanju drugih) pojedinaca, društvenih skupina i religija.