Egzegeza i teologija, egzegeza u teologiji

Sažetak

 U ovom radu autor u nekoliko koraka pokušava uočiti ulogu i važnost egzegeze u teološkom sustavu znanosti, odnosno analitičko-sintetičkom metodom izložiti odnos egzegeze i sustavne teologije, njezin prinos sustavnoj teologiji i znanstvenosti teologije općenito. Pošavši od pojmovnog određenja egzegeze kao filološko-povijesne, ali i teološke znanosti, kao znanosti koja znanstvenom metodom istražuje tekstove prošlosti, te opisavši specifičnosti svetopisamskoga teksta kojim se egzegeza bavi kao svojim objektom, autor ukazuje na nužnost egzegetske raščlambe kao preduvjeta znanstveno-sustavne refleksije religijskog vjerovanja, odnosno sustavne teologije. Egzegeza predstavlja izvor i korektiv sustavne teološke refleksije. Oslanjajući se na rezultate njezina istraživanja, sustavni teolog usvaja hermeneutički dinamizam biblijske objave, postaje otvorenijim za povijesno-evolutivni karakter spoznaje i objave, uočava inkulturiranost kao princip teološke refleksije, prihvaća pluralnost teološkog izričaja, spremniji je za ekumensko i povijesno-religijsko promišljanje objavljenih datosti, za iskustveni jezik po kojem njegovi iskazi ne ostaju samo na metafizičkoj razini, nego dobivaju društvenu ukorijenjenost i relevantnost. Sa svoje strane, on pruža egzegetu problemski horizont i polazišta za razumijevanje Pisma u sklopu samorazumijevanja Crkve u kojoj i za koju je Pismo nastalo, u kojoj je bilo tumačeno i u kojoj se održalo kao izričaj Božje poruke čovječanstvu. Znanstveno-egzegetsko istraživanje Pisma, koje je ključni izvor teološkog promišljanja i nezaobilazna faza sustavno-teološkog integriranja u cjelinu, značajno pridonosi sustavnom, metodičkom i kritičkom reflektiranju kršćanske vjere, što i jest zadaća sustavnoga teologa. U zaključku autor ukratko sažima rezultate svojega istraživanja.