Govor o Bogu i radikalizacija fenomenologije u Michela Henryja

Sažetak

Autor, polazeći od promišljanja što se događa s pomakom naglaska s govora o Bogu, neodvojivim od zapadne misli, na govor o govoru, dakle, na promjene govora o Bogu tijekom zapadne povijesti, najprije kratko iznosi neke od važnijih misaonih pristupa Bogu. Anselmo Canterburyjski i dokaz Božje opstojnosti u iskustvu mišljenja, Descartes i ideja beskonačnog u mišljenju koje se obvezalo na metodički ateizam, Kant i Bog kao postulat praktičnog uma nakon nemogućnosti nekoga dokaza Božje opstojnosti, Heidegger i prednost šutnje kada je riječ o Bogu, Levinas i traženje izlaza iz alternative Boga živih i boga filozofa. Ovaj panoramski prikaz služi približavanju govoru o Bogu u zadnjim djelima Michela Henryja u kojima se bavi kršćanstvom i njegovim temeljnim temama: istinom i tijelom. O Bogu valja govoriti ne više u redu mišljenja, nego u redu života, jer se Bog u kršćanstvu ne objavljuje kao biće koje treba misliti, nego kao Život. Kao fenomenolog M. Henry radikalizira fenomenologiju i dopušta da tekstovi Novoga zavjeta, nadasve Ivanovo evanđelje, postave u pitanje shvaćanje pojavljivanja i onog što se pojavljuje. Pojavljivanje svijeta, obilježeno stavljanjem na vani svega što se pojavljuje, indiferentnošću prema svemu što se pojavljuje i nemoći stavljanja u bitak onog što se pojavljuje pokazuje se i u obilježjima ljudske riječi, riječi svijeta. Pojavljivanje Života ne poznaje takve podjele. Život se ne razlikuje od onog što objavljuje. On se samoobjavljuje. Nije ravnodušan, nego patičan. Ne stvara nego rađa.