Objava i liturgija. Fenomenološki vidovi sakramentalnog očitovanja

Sažetak

U ovome je radu riječ o fenomenološko-teološkom promišljanju sakramentalne forme na obzoru Objave i u redu vjerničkog iskustva. Kao nit vodilja duž izlaganja pojavljuje se definicija sakramenta u redu simbola. Sakrament kao ‘simbol svete stvari i vidljiva forma nevidljive milosti’ –upućuje na mišljenje (onto)fenomenalnosti sakramenta kao i na razmatranje njegove ukorijenjenosti u Objavi. U prvom dijelu, autor obrađuje poimanje ‘sakramentalne objave’ na osnovi priloga ‘teologije otajstva’ i njezinih evolucija u suvremenoj misli te upozorava na fenomenološko nagnuće tih teorijskih pokušaja. Drugi dio priloga otvara zadanu tematiku prema ‘fenomenološkom bistrenju’ simbolične evidencije ‘sakramentalne objave’. Budući da obrazlaganje sakramentalne objave zahtijeva korjenitije uočavanje onih fenomenološih vidova koji izranjaju iz simbolične evidencije ‘vidljive forme’, u drugom dijelu ovoga priloga autor eksplicira izvornu fenomenalnost sakramenta i njegovu artikulaciju u redu iskustva. ‘Što’ sakramenta i njegov ‘objektivni’ smisao, budući da prožimaju ljudsko iskustvo i u njemu se pojavljuju’, očitujući i ozbiljujući spasenjsku nakanu, upućuju na promišljanje fenomenalnosti sakramentalnog posredovanja spram ‘motrenja u vjeri’ (fides oculata). Tom ‘posljednjem’ mjestu sakramentalnoga očitovanja, autor posvećuje zaključne retke predlažući sliku pouskrsnog iskustva susreta s Kristom u Emausu: (epi)fenomenalnost nevidljivoga u simboličkom ponazočenju ‘lomljenja kruha’ objavljuje događaj. U vremenu Crkve ono doseže ‘motrenje u vjeri’ i u njemu ispunjava svoju intenciju da ustanovi spasenjski odnos, te u istome da ‘otkrije’dionioštvo vjernika u Pahalnom Otajstvu.