Predgovor

Sažetak

Procesi europskih integracija čvrsta su činjenica oko koje se nije teško složiti. Teže je, međutim, postići suglasje o tome kakva će Europa izići iz tih integracijskih dinamika. Ono što se sa sigurnošću dade uočiti, jest činjenica da se integracijski procesi odvijaju na četiri razine: ekonomskoj, vojnoj, političkoj i kulturnoj. Kad je riječ o ovoj potonjoj, zamjetljivo je da nacionalne kulture ne samo da teže sve intenzivnijoj međusobnoj komunikaciji, nego dolazi do njihova sve dubljega međusobnog prožimanja. To prožimanje pomalo, ali osjetno ujednačuje stilove života i mišljenja Europljana kao i njihovu osjetljivost za vrijednosti. Riječ je o fenomenu koji u mnogočemu nadilazi sadržaj tradicionalne sintagme “europska kultura”. Pritom valja imati na umu da ti procesi u europski kontekst unose veliki broj tema univerzalnih globalizacijskih dinamika koje karakteriziraju aktualni civilizacijski trend. Pritom ponajprije mislimo na sve izrazitiju afirmaciju neoliberalne “velike pripovijesti” s njezinom koncepcijom dereguliranoga svemoćnog tržišta kao tvorca svih ili gotovo svih vrijednosti, na sustavno potiranje socijalne države, na postmoderno privilegiranje partikularnoga i subjektivnoga, na snažne imigracijske tokove ljudi i religija iz svih dijelova svijeta, na paradoksalne fenomene kohabitacije sekularizacijskih i multikulturalističkih fenomena s raznim oblicima traganja za čvrstim kulturnim i religijskim identitetima koji katkad klize prema fundamentalističkoj nesnošljivosti pa i nasilju itd. Usto, univerzalizmu globalizacijskih sadržaja eurointegracija valja pridodati i tipičnu europsku prosvjetiteljsku preokupaciju da se što dosljednije odvoji državna sfera od religijske, što često poprima oblik laicističkog potiskivanja religijskoga u sferu svjetonazorske privatnosti. Primjer takvog radikalnog eurolaicizma očituje se i u nespremnosti dobrog dijela političkih elita Unije da se u preambuli Ustavnog ugovora prihvati i sam izričit spomen kršćanstva kao jednog od odlučujućih povijesnih korijena Europe (ali i jedne od sastavnica kulturnoga i osobno-egzistencijalnog identiteta nemalog broja današnjih Europljana.) Stavove Katoličke crkve i njezine teologije o europskim integracijama moguće je opisati kao dijalektične. S jedne strane, nailazimo na potporu tim procesima, i to ne samo načelnu nego i konkretno angažiranu, dok s druge strane kršćani na mnogostruke načine jasno posvješćuju sebi i drugima nemale vrijednosne deficite eurointegracijskih procesa. Oni razotkrivaju ideologizirana polazišta nekih od europskih opcija, upozoravaju na moguće opasnosti dekonstrukcije kršćanske sastavnice europskog identiteta, a time i na moguće slijepe ulice u koje integracijske procese u Europi može dovesti puki nekritički europreslik globalnih svjetskih trendova.