Vjernici sposobni za crkvenu vlast upravljanja

Sažetak

Vlast koju je Krist dao Petru i apostolima, a oni svojim nasljednicima, Crkva prenosi dalje, prema kanonskom pravu, na one koji obnašaju crkvene službe, i to na dva načina: posredstvom svetog reda i kanonskim povjeravanjem (poslanjem). Dok su teolozi i kanonisti prije II. vatikanskog sabora govorili o dvjema crkvenim vlastima: vlast reda (potestas ordinis) i vlast jurisdikcije (potestas iurisdictionis), dotle poslijesaborski teolozi govore o jednoj crkvenoj vlasti; sveta je vlast jedna i očituje se u trima crkvenim službama: posvećivanje, naučavanje i upravljanje (vladanje, vođenje). U radu je naglašeno, da u crkvenom vidu, svaki vjernik ili crkveni službenik nema u istoj mjeri i na jednak način udjela u crkvenoj vlasti. Iako se vlast upravljanja kao dio jedinstvene crkvene vlasti dijeli na zakonodavnu, sudbenu i izvršnu, ipak je njezino djelovanje različito, prema pravnim propisima. Nositelji crkvene vlasti djeluju u zajednici s posebnim vijećima i pojedinačno. Zato, dok djeluju u duhu služenja, trebaju imati uvijek u vidu koga predstavljaju unutar Crkve i izvan nje. Autor je najprije, teološko-pravnom metodom, protumačio kan. 129, § 1-2, prema kojemu je zakonodavac odredio da su klerici za vlast upravljanja sposobni (habiles sunt), prema odredbi pravnih propisa (ad normam praescriptorum iuris), a u vršenju te vlasti da mogu, prema pravnoj odredbi (ad normam iuris), surađivati (cooperari possunt) i vjernici laici. Posebno je naglašeno kako se crkvena vlast upravljanja treba vršiti u duhu služenja te da crkveni službenici i oni koji surađuju s vlasti upravljanja trebaju imati svijest da su oni postavljeni, prema propisima prava, u ime Crkve i da je vlast koju obnašaju božanskog ustanovljenja – ex institutione divina. Autor je naglasio kako Kristovu Crkvu ne promatramo samo kao neodređenu zajednicu krštenika (societas), nego i kao Otajstveno Tijelo Kristovo, posebno zajedništvo. Crkva je ustrojena hijerarhijski (rekli bismo kao društvo nejednakih) i nju prema van – kao vidljivi sklop – čine tri vrste vjernika (laici, klerici i članovi ustanova posvećenoga života), koji su jednaki po dostojanstvu, ali su različiti po službama i funkcijama koje vrše prema pravnim propisima. Pod pojmom vlast upravljanja autor ponajprije misli na način (forma) kako se u Katoličkoj crkvi upravlja Božjim narodom te, na temelju kanonskoga prava, pokušava odgovoriti na upit: koji su vjernici za vlast upravljanja sposobni, a koji, u načelu, u toj vlasti mogu surađivati? U obradi, autor je upozorio na sakramentalnu i nesakramentalnu teoriju o crkvenoj vlasti upravljanja; naglasio je božansko porijeklo crkvene vlasti upravljanja te njezinu povezanost s magisterijem. Namjesto zaključka, u radu je autor naglasio kako je još potrebno teološki i pravno, produbljivati crkvenu vlast upravljanja, posebno njezino porijeklo, njezinu povezanost sa svetim redom te tko je za nju sposoban i tko može u njoj surađivati, prema propisima prava.