odnosi između evolucijske paradigme i kršćanske vjere slijedeći temeljno naučavanje Pierrea teilharda de chardina

Sažetak

U uvodnom dijelu ovog članka konstatiraju se tri poznate krize (Galilei, Darwin, Freud), koje dovode u pitanje srednjovjekovnu sintezu i privilegirano čovjekovo mjesto u njoj. Autor zagovara novu sintezu evolutivno-dinamične slike svijeta i kršćanske vjere koja polazi ne od Adama, već od Abrahama. Predložena sinteza skicirana je u tri susljedna paragrafa. Ponajprije se iznosi kratak povijesni prikaz afirmacije evolutivne misli, njezino dovođenje u pitanje dotadašnje naravne teologije kao i susljedno teološko percipiranje evolucije kao problema. U drugom dijelu biva protumačena temeljna struktura biološke evolucije. Pritom se ukazuje na evolutivnu suigru određenosti i neodređenosti koja teologiji otvara pogled na činjenicu da evolucija znakovito komunicira sa svemirom kao prostorom koji je u stanju prihvatiti slobodno stvorenje. Evolucija tako od problema postaje, zaključuje autor, jedan autentični resurs teologije. Pokazivanju utemeljenosti tog zaključka posvećen je završni dio teksta. Tu se uz pomoć teološkog modela Teilharda de Chardina kao i uz pomoć biblijske kategorije Abrahamova saveza pokazuje, nasuprot ideologiziranom redukcionizmu moderne sinteze, kako evolutivne činjenice mogu pomoći teologiji da u svjetlu evolutivne paradigme produbi i precizira značenje temeljnih kategorija kršćanske vjere kao što su Božji stvaralačko-spasenjski plan, sloboda, eshatologija, istočni grijeh, ekološka etika.