Nijemi glas: tri filozofske interpretacije savjesti

Sažetak

Savjest je glas. Nijemi glas. Najneobičniji je od svih glasova. Može biti najvažniji glas ukoliko mu čovjek dade tu važnost. I može ga se ušutkati. Tako od nijemoga postane nepostojeći. Shvaćanje glasa savjesti ide od Božjega glasa u čovjeku do glasa ideologije kojoj se čovjek podvrgne. Stoga je potrebno interpretirati ga. Autor je izabrao tri filozofske interpretacije glasa savjesti. Platonova Sokrata, nadasve onoga iz Sokratove obrane. Potom Martina Hiedeggera i Hannah Arendt. Ovaj pristup omogućuje približavanje fenomenu savjesti iz različitih vidova. Sokrat u glasu koji mu se javlja vidi svoju posebnost. Sve što radi i što jest neodvojivo je od glasa savjesti. Heideggeru je fenomen savjesti glas gubitka koji izgubljenog čovjeka pogađa u njegovoj neautentičnosti i probuđuje na autentičnost. Hannah Arendt se suočava s fenomenom nemoći savjesti da se odupre suradnji s totalitarizmom, s jedne strane, i s fenomenom savjesti koja funkcionira unutar ideologije, s druge. To se posebno pokazuje na Eichmannu, čije je suđenje pratila i opisala u knjizi Eichmann u Jeruzalemu. To je vodi u traženje učinkovite snage koja je u stanju oduprijeti se povijesnim naletima totalitarizma. Nju ne vidi u savjesti, nego u mišljenju. Dok se savjest lako prilagodi ideologiji i nastavi živjeti s nepromišljenošću, aktivno mišljenje kojim pojedinac oblikuje svoj život sposobno je oduprijeti se onom što smatra nemoralnim i neljudskim, neovisno o uvjerenjima većine i stavovima ideologije. Ove tri interpretacije savjesti mogu biti od pomoći onom tko se želi izložiti pitanjima savjesti unutar vjerničkoga odnosa s Bogom.