Crkva kao mjesto “proširene savjesti” Dogmatsko-teološko promišljanje o odnosu Crkve i savjesti

Sažetak

Članak u prvomu dijelu promišlja savjest u kontekstu totalitarnih i demokratskih društava. Pokazuje se kako je savjest ugrožena kako u jednom tako i u drugom sustavu. Naime, savjest je uvijek uvjetovana određenim društvenim okvirom, koji na nju može utjecati pozitivno ili negativno. U drugomu dijelu promišlja se uloga Crkve spram savjesti. Ta se uloga pokušava sagledati s trinitarno-teološkoga i povijesno-spasenjskoga motrišta. Kako sve božanske osobe jesu jedna svijest, a jedna božanska svijest jest pak troosobna, ona se ozbiljuje kroz odnos, dijalog, tako se analoški gledano može govoriti i o savjesti kao mjestu osobnog doticaja s istinom, ali opet kroz odnos s drugima, s Crkvom. Povijesno-spasenjsko tumačenje savjesti računa s time da svaki pojedinac može doći po svojoj savjesti do istine, ali da je Bog u povijesti spasenja ponudio čovjeku poseban put do istine, a to je Isus Krist, odnosno Crkva. Treći dio razmatra odnos Crkve i savjesti u svjetlu njezinih triju djelatnosti (martirija, liturgija, diakonija). U vremenu sveopće opasnosti zatvaranja i sužavanja savjesti, Crkva jest i trebala bi biti mjesto «proširene savjesti», mjesto istinskoga oblikovanja, njege i rasta savjesti, u kojemu će se trajno proširivati obzorja savjesti, prema Bogu i prema bližnjemu. Od mnogobrojnih tema o savjesti kojima bi se dogmatska teologija mogla pozabaviti čini se da jedna zaslužuje posebnu pozornost, naime poimanje odnosa savjesti i Crkve. Mogli bismo reći da su oba područja istraživanja novovjekovnoga datuma. Time se ne želi reći da se o savjesti i Crkvi pojedinačno te o njihovu odnosu nije promišljalo i prije. Srednjovjekovna teologija, napose teologija Tome Akvinskoga postavila je temelje svakoga daljnjeg promišljanja jedne i druge teme te njihova uzajamnog odnosa. Ipak, obje teme počinju dobivati na značenju tek s početkom novovjekovlja. U vremenu reformacije i protureformacije, a poslije i novovjekovne kritike Crkve, ekleziologija postaje gotovo jedini traktat kojim se teologija intenzivno bavi. Slična je situacija i s temom savjesti. Savjest postaje gorući problem tek s novovjekovnom krizom tradicionalnih europskih država, kada kršćanske, a i druge opće vrijednosti koje su do tada bile prihvaćene postaju sve upitnije. Savjest se počinje shvaćati kako mjesto individualnih sloboda, neovisnosti i pružanja otpora. Nakon Drugoga svjetskog rata i iskustava totalitarnih sustava savjest postaje još aktualnija, kao izričaj dostojanstva ljudske osobe naspram svih pokušaja totalitarizama, te k tomu postaje temeljni pojam u modernim demokratskim i pluralističkim društvima Europe. Imajući sve to u vidu, mogli bismo reći da je današnje društvo plodno tlo za govor o Crkvi i o savjesti. No promotrimo li malo pozornije današnju situaciju društva, tada dolazimo do suprotnih zaključaka. Crkva sve više prestaje biti mjesto življenja vjere. Ona se shvaća u suprotnosti s osobnom vjerom i s poimanjem slobode modernoga čovjeka. Ni sa savješću situacija nije puno bolja. Svjedoci smo polaganog iščeznuća uloge savjesti u gotovo svim diskursima današnjega društva, od svakodnevnoga govora i različitih medija sve do znanstvenih studija. O savjesti se zapravo vrlo rijetko govori. U ovom članku pokušat ćemo nešto reći o razlozima te krize. Potom ćemo u drugom koraku promišljati suodnos Crkve i savjesti.1 Moći ćemo vidjeti kako su oba pojma upućena jedan na drugi. Pojašnjenje i utemeljenje njihova odnosa može samo koristiti njihovoj relevantnosti u uvjetima današnjega društva.