Biblijsko poimanje savjesti (Normirani sudac ljudskoga ponašanja)

Sažetak

Pošavši od porijekla pojma savjest, od njegova etimološkog značenja suodnosne i dinamične veličine, autor najprije utvrđuje osobitost biblijskoj poimanja, po kojemu je savjest cjeloviti čovjek pod vidom njegove odgovornosti pred krajnjom stvarnosti – Bogom i u svjetlu te krajnje stvarnosti.. U nastavku istražuje najprije starozavjetni, a potom novozavjetni pojam savjesti. Kao istoznačnica biblijskom pojmu “srce”, savjest je u Starom zavjetu čovjekova sposobnost prosudbe i vrjednovanja samoga sebe u svjetlu Božjega objaviteljskoga i savezničkog djelovanja. Njome se izriče odgovornost Bogu, čijim se čovjek priznaje i komu duguje dragovoljnu pripadnost. Pojam savjest u Novomu zavjetu puno je češći nego u Staromu, što je plod veće oslonjenosti na grčko-helenističku misao. Za njegovo razumijevanje najviše se duguje Pavlovim spisima, koje autor istražuje. Najprije se zamjećuje da Pavao preuzima ovaj pojam iz općeg optjecaja, da ga rabi zavisno o naslovnicima kojima piše, ali i obogaćuje starozavjetnim poimanjem i svojim osobnim dozrijevanjem u shvaćanju Božjega spasiteljskog djela u Kristu. Savjest mu je unutarnje neumoljivo sudište na temelju harmonije različitih kriterija, ne samo spoznaje nego još više usvajanja navještaja evanđelja. Uronjena je u dinamizam kristovske ljubavi, a i sama je podložna sudu Božjemu. Sud savjesti je finalan, teleološki, odnosno u svjetlu svrhe, ali i istine kao temeljnog uvjerenja o stvarnosti može ga se označiti (ne)ispravnim. Kao takav sud savjesti uvijek je pluralna stvarnost. Savjest je Pavlu prije svega bogoodnosna veličina, ali evanđeoski i kristološki informirana. Specifično kršćanska savjest odraz je kršćanskog uvida u stanje u svijetu, kršćanskoga znanja o Bogu i njegovim zahtjevima. Ne niječući savjest kao općenito ljudsku stvarnost, Pavao je uvijek vidi u odnosu prema izvanjskoj normi, od javnoga mnijenja do navještaja evanđelja kao Božje spasiteljske ponude u Kristu. U poslijepavlovskim spisima zamjećuje se da je savjest postala označnicom za (ne)ispravan kršćanski život, za (ne) dosljednu kršćansku egzistenciju. U ivanovskim spisima njezin sud je izričito i jasno podvrgnut Božjem sudu, koji nadilazi i prijekore pojedinčeve savjesti. Spasenje, dakle, ne ovisi samo o sudu savjesti. U zaključku autor sažima rezultate istraživanja, naglašavajući da je shvaćanje savjesti kao subjektivne norme moralnosti ispravno, ali u smislu da transformira objektivnu Božju volju u subjektivno pravilo ponašanja pojedinca.