Između religiozne i sakralne umjetnosti

Sažetak

Autor nastoji istaknuti razliku između sakralne (primijenjene umjetnosti) i religiozne umjetnosti, pri čemu drugoj pridaje značaj ljudske konstante i onoga najširega te najdubljih religioznih osjećaja. Autor se osvrće na povijesnu i suvremenu praksu podizanja novih sakralnih građevina i novonastale umjetnosti, zamjećujući da sloboda prvih (arhitekata) ne podrazumijeva i slobodu drugih (umjetnika) te da nastaje nesklad između slobodne projekcije i rješenja sakralnih objekata, s jedne strane, i zaostale i akademizirane rutine unutar rješenja kiparskih i slikarskih tema u unutrašnjosti sakralne građevine, s druge strane. Pitajući se otkuda svetost umjetničkom djelu, autor drži da se ona nalazi i izvan teme (naslova) i izvan samoga sakralnoga prostora u kojemu se djelo nalazi, te da ono pomoću “mučeništva invencije” nosi klicu svetosti i dubokih religioznih osjećaja. Dakle, prema autoru, nema umjetnosti bez religije. Religiozno je imanentno svakoj umjetnosti i svakome umjetničkom djelu. Ističući zasluge brojnih umjetnika koji su produbili religiozni osjećaj, autor ističe djelo Zlatka Šulentića, Ive Dulčića, ali i samouka slikara fra Janeza Ambroza Testena (1897.–1984.), koji je u svojem slikarstvu prešao put od točnosti (akademizma) do gestualne i ekspresionističke potke, tj. najdublje iskrenosti i neposrednosti. Autor zaključuje da religiozno nije u naslovu, temi ili mjestu, nego da je povezano s čovjekovim najdubljim i najskrovitijim iskustvima i sadržajima.