Dodatak II - Razgovor s Matthiasom Scharerom

Sažetak

PETRUŠIĆ: Profesore Scharer, želio bih Vam zahvaliti na izdvojenom vremenu za ovaj razgovor koji se odvija za trajanja simpozija Antropološka i religiozna dimenzija žrtve što ga organizira KBF Sveučilišta u Splitu. Vi i prof. Niewiadomski predstavnici ste innsbruške teologije, koja vodi dva zanimljiva teološka projekta. Jedan je dramatska teologija i na čelu mu je prof. Niewiadomski, a drugi je komunikativna teologija i vodite ga Vi. Za početak recite nešto o komunikativnoj teologiji, njezinim glavnim idejama, uvidima i naglascima unutar teološkog diskursa. SCHARER: Komunikativna teologija projekt je raznih sveučilišta (Tübingen, Boston, New York...) te nije samo innsbruški projekt. Polazište je da je čovjek komunikativni subjekt. A komunikacija u društvu u kojem živimo, veoma je sporna. Osobito nam mediji komunikacije pokazuju da se samo radi o ubrzanju komunikacije. Pritom se zaboravlja da način na koji komuniciramo utječe na ono što komuniciramo. U teologiji je to pitanje ortopraksije i ortodoksije. Veći dio problema danas u Crkvi nije vezan uz ortodoksiju (pravovjerje), nego se tiče načina na koji govorimo, tako da sam način komunikacije može biti heretičan, neispravan. Može se dogoditi da sadržaj potpuno bude ispravan, ali da način komunikacije bude posve kriv i tako sugovornik prima posve drugu poruku, a ne onu koju smo mu uputili. I to postaje jasniji problem kada pogledamo suvremene medije. Kako mediji mijenjaju poruku? Ni teologija u tom pogledu nije razvila osobitu osjetljivost. Mi polazimo od toga da je Bog komunikativno biće i u sebi i prema van. Stoga i istražujemo različite teorije komunikacije, počevši od M. Bubera, P. Ricoera, Habermasa, i bavimo se Židovkom Ruth Cohn koja je nedavno preminula, a preživjela je holokaust, i njezino glavno pitanje glasi: kako možemo komunicirati nakon holokausta tako da se holokaust ne ponovi?