Grijeh u Poslanici Rimljanima
Sažetak
U ovom članku autor se bavi Pavlovim poimanjem grijeha u Poslanici Rimljanima. Tematika grijeha je bitan faktor njegove teologije općenito i samo u cjelini njegove teološke misli moguće je donekle shvatiti i njegovo poimanje grijeha.
Pošavši od pojmovne analize termina upotrijebljenih za stvarnost grijeha i njihove kontekstualizacije, grijeh se u pavlovskoj misli očituje kao nadindividualna danost i ozračje moći koja nadilazi pojedine grješne čine i prethodi im, ali koja se u njima konkretizira, potvrđuje i povijesno djeluje. Sav govor o grijehu Pavao smješta u soteriološki kontekst, odnosno pokušava na tamnoj pozadini ljudske podvrgnutosti grijehu ponuditi Kristovo otkupiteljsko djelo.
U poslanici Rimljanima Pavao u tri navrata eksplicira grijeh kao silu, moć, kao nadindividualnu i nadsumativnu stvarnost, koja ima sveopće, kozmičko djelovanje i značenje. Najprije to čini iz tipično židovske perspektive (1,18-3,20), zatim iz perspektive tipološke povezanosti Adama i Krista (Rim 5,12ss) te na kraju iz antropološke perspektive (7,14-25). Analizom ovih triju tekstova ulazi se u Pavlovu logiku govora o grijehu.
U prvom tekstu Pavao govori o općoj grješnosti čovje-čanstva, ali taj je govor u službi njegove nakane govorenja o Božjem opravdanju u Kristu. Ako nema izuzetaka u pogledu Božje srdžbe, nema ih ni u pogledu Božjeg opravdanja. U drugom tekstu želi ocrtati kvalitativnu razliku stanja čovječanstva prije i poslije Krista, točnije sa Kristom i bez Krista. Ovdje je Pavlov govor o grijehu mitski, ali ograničen racionalnom istinom da grijeha nema i bez osobne odluke. U alternativi osobne odgovornosti i sudbinske nužnosti, Pavao se opredjeljuje za osobnu odgovornost. U trećem tekstu, upravo iz perspektive osobne odgovornosti, Pavao ističe perverziju i grješnost griješenja. Čovjeku je darovana sloboda, ali on je gubi baš tamo gdje se čini da se njome služi. Taj kratki spoj uočava se razlikovanjem čovjeka kao Božje zamisli i povijesnog čovjeka koji se od nje udaljio.
U zaključku autor članka konstatira da je temeljno za Pavlovo gledanje na grijeh upravo to što ga on ne negira u događaju eshatološkog spasenja, nego ga shvaća ozbiljno u svoj njegovoj težini i pokušava ga prevladati. Spasenje se ne događa, što je očito u događaju Krist, mimo grijeha, nego upravo kroz grijeh.
