Grijeh struktura
Sažetak
Glavni problem koji se krije iza sintagme “grijeh struktura” leži u pitanju tko je istinski subjekt društvenih zbivanja: pojedina ljudska osoba u svojoj slobodi ili pak neosobne, pa onda i neslobodne društvene strukture? Budući, naime, da je grijeh prema klasičnoj teološkoj definiciji “actus humanus malus”, čini se da bi govor o grijehu struktura bio u sebi kontradiktoran. No činjenica da o grijehu struktura izrijekom govori i Ivan Pavao II. u enciklici “Sollicitudo rei socialis” upozorava da je problem ipak mnogo dublji. Da bi ukazao u čemu je zapravo taj problem i koji je stvarni smisao sintagme “grijeh struktura”, autor je u ovom radu obradio tri tematske cjeline: 1. Strukturalizam i subjektivnost ljudske osobe; 2. Strukturu ćudorednog čina i ćudorednog djelovanja i, kao sintezu, 3. Grijeh struktura.
U prvom dijelu, autor locira problem slobodne ljudske osobe, kao subjekta društvenih zbivanja, u strukturalizam kakav su zastupali F. d. Saussure, u lingvistici, C. Lévi-Strauss i marksisti, u sociologiji te, na njihovu tragu, teologija oslobođenja, kroz koju je “grijeh struktura” zapravo i ušao u teologiju. Očito je da subjektivnost pojedine ljudske osobe u strukturalizmu igra beznačajnu ulogu, tj. da “pravila igre” u društvu određuju strukture, a ne pojedini njihovi pripadnici.
U drugom dijelu, ulazeći u strukturu “actus humanus”, tj. u međuodnos subjekta i objekta, odnosno spoznaje i slobodne volje, s jedne strane, te milosnog Božjeg djelovanja i društvenosti ljudske naravi, s druge, autor upućuje na dvostruku “sinergiju”, koja je u ćudorednom ljudskom činu na djelu: 1. “milosnu sinergiju”, koja čovjeka otvara prema transcendenciji, tj. prema Dobru i prema Bogu, i 2. “hermeneutičku sinergiju” koja ga po samoj svojoj naravi zatvara u imanenciju, tj. odvlači od Boga. Upravo ta “hermeneutička sinergija” - preko socijalnog grijeha - tvori priključak sa “strukture grijeha” na “grijeh struktura”.
U trećem dijelu autor zatim pokazuje kako se grijeh, kao ljudska “hybris”, odnosno kao neumjerena težnja za bogatstvom i za vlašću, kako ju je opisao Ivan Pavao II., društveno strukturira, tj. kako postaje nešto kao grješni društveni “habitus”. Društvene se strukture, naime, potvr-đuju kao racionalizacija društvenog života na temelju nekih općeprihvaćenih vrednota. Kao takve, one poprimaju funkciju “sekundarnog subjekta”. A, kad su te vrednote moralno negativne, imamo pred sobom upravo “grješne strukture”. Njihov se “grijeh” u društvu pokazuje kao “moralni”, “fizički” i kao mješavina jednoga i drugog, tj. kao “strukturalni konformizam”. Moralna grješnost društvenih struktura ogleda se u progresivnoj dehumanizaciji ljudske osobe time što joj otežava istinsku spoznaju i donošenje slobodne odluke. Fizička se grješnost tih struktura pokazuje u konkretno prisutnim žrtvama društvene nepravde, a “strukturalni konformizam”, pak, kao specifična vrsta toga grijeha, u stvaranju uvjerenja kako je sve to ipak nešto kao prirodna zakonitost protiv koje se ništa ne može, pa onda ništa i ne mora poduzimati. Na kraju, autor zaključuje sa S. Bastianelom da je nemoguće boriti se protiv grijeha na osobnoj razini ako se istodobno protiv njega ništa ne poduzima na razini “grješnih struktura”.
