Iskustva Crkve s pluralizmom u Njemačkoj

Abstract

 U jesen 1993. godine održan je Kongres pastoralnih teologa njemačkoga govornog područja pod geslom: “Planiranje i vizija. Budućnost dušobrižništva.” Jedna radna skupina bavila se temom pod zvučnim imenom: “Ako se ovako nastavi, uskoro nećemo moći dalje”. Biskup Lehmann, predsjednik Njemačke BK, govorio je na Katoličkom kongresu u Dresdenu 1994. o “očiglednoj manjini kršćana u društvu”. Premda se ova njegova ocjena mora sagledati u kontekstu novih saveznih pokrajina, gdje živi 70% nekrštenih kao posljedica komunizma, ipak je posve očito da za mnoge suvremenike prijelaz iz drugoga u treće tisućljeće označava prag za koji se na poseban način vežu nadanja i bojazni. Mnogi se pitaju: Hoće li čovječanstvo uopće doživjeti i živjeti još jedno tisućljeće?

I kršćani sebi postavljaju isto pitanje. Njih muči briga kakva će biti budućnost vjere. Možda pritom igra određenu ulogu činjenica da je, gledajući unatrag, kršćanska religija nedvojbeno oblikovala društvenu stvarnost, bez obzira kako mi u pojedinostima to vrednovali. Može li se računati sa sličnim njezinim značenjem i u budućnosti? Ili će buduća situacija kršćanstva više sličiti njegovim počecima u prvim trima stoljećima? Možda je moguće da će se doduše trajnije promijeniti način na koji je vjera u posljednjih tisuću godina bila više-manje odlučujuća snaga, ali hoće li ona i u novim oblicima ojačati do neslućene živosti? Premda sada valja računati da je kraj značajnosti zapadnjačkog kršćanstva - 70% kršćana danas živi već u takozvanom Trećem svijetu - to nipošto ne znači da ne bi mogle nastati nove forme kršćanstva.

Međutim bez obzira na tako globalna razmišljanja i špekulacije, trenutačno se u uobičajenoj pastoralnoj svagdašnjici javlja dovoljno teškoća koje nameću pitanje: kako dalje? Čini se da na različitim razinama crkvenog života prevladava stajalište: već smo puno postigli ako donekle svladavamo poteškoće, ako barem postojeće održavamo.

To je razlog da je pogled manje usmjeren naprijed, a mnogo više unatrag. Na mnogim područjima pastoralnog djelovanja vrijedi potajna lozinka očuvanje postojećeg prostora. To ne znači da se ništa ne čini. Dapače, vrlo mnogo se radi. U Crkvi se nerijetko opažaju iscrpljenost i znakovi rezignacije kao posljedica rada koji nadmašuje fizičke i psihičke snage posebice među službenim djelatnicima u pastoralu. Ne želeći osporavati njihovu dobru volju, ipak mora se nakon trijezne prosudbe utvrditi da je zauzimanje doduše usmjereno na mnoge pojedinačne djelatnosti, no one su premalo međusobno usklađene i koordinirane.

Premalo je ili uopće nije vidljiva “crvena nit” koja bi upućivala u kojemu smjeru idu različiti pojedinačni napori. Katkad se ima dojam da je ta nit rastragana jer ide u svim mogućim smjerovima i napokon ne može izdržati sva opterećenja. Ako se s obzirom na stanje prijelaza iz jednog tisućljeća u drugo ne želimo više prepustiti besciljnom aktivizmu, nužno je da barem provjerimo ciljeve i perspektive pastorala. Zacijelo, moraju se pritom primjereno uvažiti aktualne poteškoće unutar pastoralne prakse. Ne smijemo međutim zaboraviti da pastoralno djelovanje nije samo sebi svrhom, da se površno ne usmjeruje na reprodukciju Crkve, nego da stoji u službi spasenjskog poslanja Crkve. Stoga se ovdje bitno radi o sveukupnoj sadašnjoj situaciji i problemima i izazovima koje ona u sebi krije i koji se pojačano reflektiraju u pitanju o mogućnosti da čovječanstvo preživi.

Za naše izlaganje iz toga proizlaze tri točke:

1. raščlamba današnjih društveno-političkih i sociokulturoloških datosti s teološkog vidika;

2. rasprava o posljedicama koje iz toga proizlaze za teološku refleksiju crkvene prakse;

3. formuliranje, makar u naznakama, budućih perspektiva i pastoralnih prioriteta.