Skrb za ljude u posljednjem razdoblju života

Abstract

Polazeći od činjenice da je najveća briga, pomoć i zaštita ljudima potrebna na početku i na kraju života, razumljivo je da se u posljednjem razdoblju života prije smrti očekuje posebna skrb, osjećajna toplina i prijateljstvo. Iako većina starih ljudi želi umiranje u obitelji, ipak najveći dio starijih osoba danas umire sam u vlastitu domu, ili u nekoj od institucija zdravstvene ili socijalne skrbi. Čini nam se normalnim da starost povezujemo s umiranjem i smrću. Zanimljivo je ono što se uočava u radu s ovom kategorijom ljudi jest činjenica da oni gotovo i ne pomišljaju na smrt. Svejedno je da li imaju sedamdeset, osamdeset ili devedeset godina (sjetimo se riječi iz psalma “zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset” svejedno je, dakle, koliko imaju godina – oni i ne pomišljaju da će umrijeti. Ako i spominju velik broj godina pa čak verbalno i priželjkuju smrt, doista su uvjereni da se to njima neće tako brzo dogoditi. Ako su i praktični vjernici bili cijeli život, a i sada su, smrt je daleko od njihovih doživljavanja. Očekivanje pomoći njihova je glavna preokupacija. Zato je riječ o brizi za ljude u ovoj fazi života. Mogli bismo reći da je i način prijelaza u vječni život sastavni dio skrbi za treću životnu dob ljudi. Jer, kako reče Halil Džubran: “Život i smrt jedno, su kao što su jedno rijeka i ocean.”