Putovi i stranputice religioznog iskustva

Abstract

 Katekizam Katoličke Crkve počinje svečanom izjavom o čovjekovoj naravnoj čežnji za Bogom: “Čežnja za Bogom upisana je u čovjekovo srce, budući da je čovjek stvoren od Boga i za Boga; i Bog ne prestaje privlačiti k sebi čovjeka jer samo u Bogu nalazi čovjek istinu i sreću koju neumorno traži” (27). Pogled, međutim, u dušu suvremenog čovjeka ostavlja u nama otvoreno pitanje o sudbini te čežnje: Čezne li još čovjek za Bogom, traži li u njemu istinu i sreću? Nije potrebno pozivati se na učene sociološke analize da bismo uočili, kako je religija postala marginalizirana, ne samo na razini društvenih i kulturnih zbivanja nego i u privatnom životu, odlukama i stavovima suvremenog čovjeka. Uzroke za tu pojavu možemo tražiti na različitim područjima. No globalno viđenje situacije dao je papa Pavao VI. koji je u svom govoru na završetku Drugoga vatikanskog sabora teškim riječima ožigosao duhovno osiromašenje suvremenog svijeta: “Religija Boga koji se učinio čovjekom susreće se s religijom čovjeka koji se proglasio bogom.” U ovoj bismo studiji željeli zaći u “pozadinske pokretače” čovjekove izgubljenosti i nesposobnosti da “iskusi Boga”, tj. da vjera bude značajna, ako ne upravo najznačajnija odrednica njegova života i djelovanja. Učinit ćemo to u tri koraka. Najprije ćemo promotriti narav religioznog, odnosno kršćanskog iskustva; zatim ćemo ukratko opisati najpoznatije oblike religioznog iskustva; a potom ćemo se iscrpnije pozabaviti mogućim uzrocima koji otežavaju religiozno iskustvo.