Predgovor

Abstract

Kršćanin je čovjek koji živi u trajnoj napetosti između povijesnog angažmana i nade u eshatološko dovršenje ljudske povijesti. Napetost je to između fragmenta i punine, između radikalnosti evanđeoskih vrijednosti i njihovog uvijek ograničenog ostvarenja u životu zemaljskog grada. Dokinuti tu napetost nije moguće. Naime, kao što objava Božja, posredovana povijesnim strukturama, uvijek čuva svoj apofatički karakter, tako i dnevno nastojanje kršćana oko izgradnje zajedničke ljudske sudbine mora biti uvijek svjesno ograničenosti raspoloživih sredstava, a time i ograničenosti i bitne nedovršenosti konkretnih ostvarenja vrijednosnih postulata Evanđelja. Politika, shvaćena kao institucionalizirani oblik brige o što uspješnijem funkcioniranju društvenog suživota, zacijelo je jedno od tih ograničenih ljudskih instrumenata. Istina, bilo je u povijesti kršćanstva raznovrsnih pokušaja dokidanja te konstitutivne napetosti između apsolutnih ideala i ograničenosti sredstava, a time i kompromisnog karaktera političkih rješenja. Katkad je to bio pokušaj bijega od politike u ime evanđeoske radikalnosti, dok se je drugi put pokušala ostvariti utopija kršćanskog političkog društvenog poretka. Ali nakon toliko sabranog povijesnog iskustva, danas znamo da ni dezertiranje iz političkog života, a ni utopijski san o integralnom kršćanskom društvu nisu Evanđelju primjerene opcije, da vode do velikih zala.