Odnos Crkve i svjetovne stvarnosti u svjetlu Drugog vatikanskog sabora

Abstract

Autor promišlja učenje Drugoga vatikanskog sabora o odnosima Crkve i modernog svijeta. Slijedi li se povijesni tijek, očita je razlika između razdoblja prije Sabora i nakon njega. Dok je prije saborske odnose između Crkve i svijeta označavala zatvorenost u vlastitu veličinu i trijumfalizam, dotle su temeljne sastavnice razdoblja nakon Sabora dijalog (često mučan i prekidan!) i uzajamno poštivanje i uvažavanje (jednako tako praćeno većim ili manjim nepovjerenjem i “taktiziranjem”!). Briga za dobro čovjeka i izgradnju boljega drušva ujedinili su i duhovnu i zemaljsku vlast. Dok Crkva pomaž modernom svijetu (u njegovoj institucionalnoj organiziranosti) u pronalažnju istinskih vrednota i iznutra ga potič na njihovo dosljedno življenje, dotle se svijet, u svojoj autonomnosti i vlastitosti zdušno treba zauzimati da odgovori svojoj zadać, tj., zauzimanju i promicanju općeg dobra. Dakle, dijalog između Crkve i svijeta