Kraj vjere i povratak pretkršćanskom svijetu. Prema drugoj teologiji povijesti

Abstract

Jedna od velikih tajni povijesti jest da svaki prevrat-revolucija vodi k svojoj suprotnosti; svaki se događaj okreće protiv sebe, preokreće se u svoju suprotnost, dolazi na ono što je htio nadvladati. Uistinu, nikada nije ništa od toga “maloga antičoga svijeta” posve nadvladano. Sve se ponovno predlaž, ponovno se predstavlja na izokrenuti, premda na presvučn i preoblikovani načn. Takva će biti i sudbina kršćnstva, koje je uvijek dosezano, podržavano, oplođivano i razarano različitim pokušajima (valovima) pogrčvanja (helenizacije) i ponovnoga požidovljenja (judaizacije).

2. Posljednjih je desetljeća kršćanska vjera doživjela dubok unutarnji (“utrobni”) proces rastakanja stvarnosti (derealizacije), smanjenja uvjerenja. Prekinut je slijed prijenosa, prirodni spoj između svakodnevice i molitve, između vjere i življenih stavova; manjka prodorni način žvota vjere i njezina prenošnja budućemu naraštaju.

3. Od Schillera, Höderlina i Nietzschea naovamo svjedoci smo bujanja poganskoga, predplatonskoga, mnogobožčoga, vrijemenosnoga /kairološoga/ (sretan i jak trenutak je božanski, theion), svijeta, novoga preporoda pod znakom poslijemoderne, čija su zašitna božanstva Prometej, Odisej, Apolon, Dionizije, Edip, Sizif, Hermes i Orfej. Taj poganski svijet većje ušao u podsvjesno zapadnoga svijeta, miješajući se s likovima i duhovnim putovanjima na Istok.