Sakramentalna struktura objave u eku-menskom tumačenju

Abstract

Osnovnu tezu izlažem u tri točke: Postuliram pneumatologiju u kojoj se različite funkcije Duha Svetoga (nadahnjivanje, asistencija, realna prisutnost) mogu pojasniti jednom jedinom temeljnom spoznajom i tako se relativiziraju ekumenske razlike. Prvo: Konfesionalne suprotnosti, koje dijelom još uvijek postoje, s obzirom na prenošenje objave u Kristu, kao primjerice pitanje Pisma nasuprot predaji, učiteljstva nasuprot Pismu kao Riječi Božjoj itd., relativiziraju se otkrivanjem njihova zajedničkoga ljudskog posredovanja. Tko radikalno međusobno suprotstavlja Pismo, tradiciju i Crkvu, taj niječe njihovu zajedničku ljudsku stvarnost. Moderni pojam objave koji se sve više prihvaća i u ekumeni, znači: Čovjek kao naslovnik (adresat) spada ne samo u jedincati događaj Krista (utjelovljenje) nego i u njegovo zajedničko prenošenje u povijesti (Crkvu). Jer Božja objava i njezino prenošenje tek dolaskom k ljudima i njihovim shvaćanjem (zajednica) postaju realni, dakle po čovjeku objava postaje stvarna (zakon komunikacije). Drugo:Budući da je Bog onaj koji čovještvo i ljudsku djelatnost posredovanja povezuje sa svojim Sinom, ispunja se definicija sakramenta: Sakrament je ljudska stvarnost (simbol u zajednici), koju Bog prima i prihvaća kako bi čovjeka susretao na ljudski način. Prema tome, svi načini objave i njezina posredovanja spadaju u red sakramenta i relativiziraju se u tom (zajedničkom) poretku. Ne postoje sakramentalne stvarnosti koje više ili manje povezuju s Bogom.