Sören Kierkegaard i slučaj Adler

Abstract

Søren Kierkegaard vrlo se intenzivno bavio slučajem Adolfa Petera Adlera, koji se u uvodu u svoje objavljene propovijedi pozvao na iskustvo koje je nazvao izravnom objavom. Ovaj rad želi pokazati o kakvom je iskustvu riječ. Potom, koji su razlozi nagnali Kierkegaarda da se najprije pozabavi slučajem Adler, a potom zbog čega se odlučio ne objaviti već završeni tekst. I, konačno, rad pokazuje koji su kriteriji razlikovanja fenomena objave od obmane ili smušenosti. Kiergaarde je među filozofima umjetnik zavođenja.. U ili tom prvom dijelu po kojemu je postao poznat i prepoznatljiv posvetio mu je veliku pozornost. Zavođenje je igra. Jezikom i smislom. No, zavođenje počinje tek u trenutku u kojem onaj tko je meta zavođenja pristane na igru. U Dnevniku zavodnika Kierkegaard kaže kako je "ući u u dušu djevojke umjetnost, a izići iz nje vrhunsko djelo." Sve dok ne pristane kao da se ništa nije dogodilo, kao da igra nije započela, Trenutak pristanka njezin je početak. No, to je istodobno trenutak u kojem je sasvim jasno kako je zavođenje počelo puno ranije, bolje rečeno, kako je moglo početi ranije. Poziv je snažno iskustvo susreta s dotad nepoznatim iskustvom Božje volje. Nije više riječ o Božjoj volji izrečenoj u Pismima, liturgiji ili općim vjerskim normama, nego o osobno doživljenom zovu. Riječ je o zovu na ostavljanje uigrane  svagdašnjice i okretanje životnoga smjera. Poziv ne postoji sve do trenutka dok pozvani ne pristane na zov i ne odgovori mu. Tek odgovor na zov, odziv, zov čini pozivom. Odgovor doduše dolazi nakon zova, ali tek pristanak na zov pokazuje narav zova i postaje pozivom. Trenutak pristanka na poziv istodobno je i trenutak otkrića da se zov događao puno ranije negoli se dogodio pristanak. Događao se, ali nije bio prepoznat kao zov. Tek mu je odgovor dao jasne obrise zova  što vrijedi za zavođenje i poziv, vrijedi i za objavu. Tek odgovorom i pristankom počinje objava. Objava, naravno, prethodi odgovoru na nju, Božji govor prethodi ljudskom odgovoru, ali tek ljudski odgovor na objavu pokazuje objavu kao objavu. Odgovor na objavu je vjera. Prije odgovora na objavu, prije vjere, objava kao da se nije dogodila. Pa ipak, trenutak početka vjere otkriva kako se objava dogodila puno ranije, kako je mogla biti prihvaćena daleko ranije.  Objava dolazi bez naše inicijative. Ne možemo je izazvati i ne možemo je proizvesti. Kada se dogodi, ne može se provjeravati, jer se ne može ponoviti. Izmiče našim uigranim znanstvenim procedurama provjere i principijelne dostupnosti svakome. Pa ipak, objava u sebi nije skrivenost i nije dostupna samo iniciranima. Objava je bitno upućena na vjeru, dakle na odgovor objavi.