Božja i ljudska vladavina. Nova logika i novo poimanje vlasti

Abstract

Ishodište ovoga rada nalazi se u općeprihvaćenoj tezi da je Bog izvor svake vlasti. Ona se izvršava na prirodnoj i povijesnoj razini. Božja vlast se u biblijskim tekstovima više pokazuje na povijesnoj razini, dok se u okolnih naroda iskazivala u prirodnim pojavama. Čovjek je Božji opunomoćenik na zemlji i participira u toj vlasti onako i onoliko koliko mu je Bog omogućio i dao. U biblijskim tekstovima Bog je prikazan u metafori kralja i oca. Ali vrlo rano je slika Boga kao kralja došla u krizu, a slika Boga kao oca ili majke stidljivo se probijala prema NZ. Teološko središte Isusova života i djelovanja bila je propovijed o novoj Božjoj vladavini koja unosi kvalitativno bitne promjene u ljudsku povijest i u život pojedinca. Božja vladavina u Isusu stvara četverostruke nove odnose: nov odnos prema Bogu, nov odnos prema čovjeku, nov odnos prema materijalnoj stvarnosti i nov odnos prema vlasti. U ovome radu pozornost je usmjerena na ovaj zadnji odnos: prema vlasti. Tu su osobito istaknuta i analizirana dva mjesta: Mt 22,17-21 i Mk 10,32-44. Rezultat koji proizlazi iz ovog rada može se sažeti ovako: Božja vladavina u Isusu je drukčija od ljudske. Dok se Božja sastoji u solidarnosti i davanju sebe za drugoga, dotle se ljudska temelji na podčinjavanju i nadčinjavanju. Dok Božja vladavina afirmira otvorenost prema drugome, dotle ljudska ozakonjuje represiju i ugnjetavanje. Dok je veličina Božje vladavine u služenju drugome, dotle je ljudska obilježena krutom poslušnošću i izrabljivanjem. Dok Božja vladavina izgrađuje svoj autoritet odozdo, dotle ljudska ostvaruje svoj autoritet odozgo. Dok Božja vladavina doseže svoj vrhunac u Isusovu davanju vlastitoga života za druge, dotle ljudska vladavina uzima živote drugih. Dok je Božja vladavina pobjeda ljubavi, dotle je ljudska pobjeda interesa. Isus ne dokida ljudsku vladavinu, ali ističe bitna obilježja Božje, koju nastoji utjeloviti u ovaj svijet. Biblijski tekstovi i Staroga i Novoga zavjeta u svoj svojoj mnogovrsnoj, povijesnoj, literarnoj i teološkoj slojevitosti obrađuju ili pak dodiruju temu vlasti kao jednu od temeljnih struktura ljudskoga društva. Pri tomu je značajno uočiti da niti jedan biblijski tekst ne dovodi radikalno u pitanje postojanje vlasti u ljudskome društvu, jer se vlast u biblijsko-teološkom smislu povezuje s osobnim Bogom i njegovom osobnom stvoriteljskom i otkupiteljskom djelatnošću, a koji u ovome svijetu ne vlada imanentnom zakonitošću.1 Bog je u biblijskom poimanju izvor svake vlasti (Macht, Allmacht), ali on opunomoćuje čovjeka (Ermächtigung) da upravlja ovim svijetom. Moć biblijskoga Boga pokazuje se znatno više na povijesnoj negoli na prirodnoj razini, i tu se razlikuje od prirodnih božanstava okolnih naroda koji predstavljaju utjelovljenje pojedinih prirodnih sila.