Autoritet Crkve u pitanjima vjere i ćudorednosti

Abstract

Autor istražuje na koji način je autoritet Crkve mjerilo i norma religiozno-ćudorednog djelovanja i življenja kršćana. Riječ je o ovlasti crkvenog učiteljstva da poruku vjere naviješta te tumači njezinu primjenu na ćudoredni život u svjetlu Duha Svetoga. U prvom poglavlju raspravlja se o autoritetu Crkve u pitanjima vjere, koji se izvodi iz apostolske službe, kojoj u temelju leži, kako je prepoznatljivo iz samog imena, poslanje. Autoritet apostolâ je autoritet poslanikâ koji prenose poruku u ime Onoga koji ih je poslao. U drugom poglavlju riječ je o autoritetu Crkve u ćudorednim pitanjima. Naime, poruka vjere nije bez bitne sveze s ćudorednim životom. Poruka koju kršćanin vjerom prima, da bi bila vjerodostojno svjedočena, trebala bi biti aplicirana u ćudorednom životu. To bi trebalo značiti da, osim sadržaja vjere u koje vjernik treba vjerovati, također i naučavanje Crkve o ćudorednom življenju pripada cjelovitosti kršćanskog življenja. U tom smislu, iziskuje crkveno učiteljstvo za sebe ovlasti u pitanjima vjere i morala. Duh vremena, koji karakteriziraju diktatura relativizma, situacijska etika, dinamički moral i globalna etika, tj. “nova paradigma”, negativno je utjecao i na razvoj kršćanske moralne teologije, što je vrlo važan razlog najveće zabrinutosti papâ, osobito u razdoblju od pape Pavla VI. do Benedikta XVI., što je na osobit način izrazio Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Veritatis splendor.