Bit i funkcija savjesti s gledišta katoličke moralne teologije

Abstract

Tradicionalno se u filozofiji i teologiji govorilo o sudu savjesti, dok se u današnje vrijeme uglavnom rabi izraz odluka savjesti. Ta promjena u jezičnoj uporabi ukazuje na poteškoću da pozivanje na vlastitu savjest služi izuzimanju sebe od obveze ćudorednoga zahtjeva, primjerice kada je u pitanju pobačaj. Ako savjest želi biti posljednji obvezujući prosudbeni čimbenik, onda mora biti povezana s etičkim odnosno moralnim normama. Sv. Augustin shvaća savjest kao glas Božji u čovjeku. U savjesti se događa susret Božjega poziva i ljudskoga odgovora. Sv. Toma Akvinski pak opisuje savjest kao prirođenu ćudorednu prosudbenu moć. Ona je applicatio notitiae ad actum, tj. ona provjerava prošli ili budući vlastiti čin s obzirom na habitualno ćudoredno znanje. U suvremenoj moralnoj teologiji rabi se pojam stvarateljske savjesti. Ona primjenjuje opće važeće ćudoredne norme na konkretne situacije. Naime, norma kao takva obavlja samo okvirnu funkciju, jer mora imati određeni stupanj apstrakcije kako bi bila primjenjiva na što više slučajeva. Zadatak savjesti prvenstveno nije dispenzativne nego stvarateljske naravi u smislu da unutar okvira ćudorednih normi prosuđuje prošla djelovanja i otkriva mogućnosti za buduća djelovanja. Blaženstva i antiteze u propovijedi na gori (Mt 5-7) zapravo su obvezujuća, orijentacijska mjerila za kršćanina. Pomoću svoje stvarateljske savjesti otkrivat će kako u novim životnim suriječjima postupati prema Evanđelju.