Smislenost smrti

Abstract

Na pocetku rada autor pokazuje kako je u naše vrijeme odnos prema smrti doživio nekoliko pomaka. Na toj pozadini, usporednom analizom Heideggerova i Levinasova mišljenja o smrti, autor pokazuje temeljno cuvstvovanje kršcanskog stava prema smrti. Heidegger je smrt mislio kao nacin ljudskog postojanja i samorazumijevanja. Anticipaciju smrti herojskim preuzimanjem svog smrtnog života omogucuje autenticnost života, smrti daje obilježje najvlastitije mogucnost. Stavljanje vlastite smrti u prvi plan, medutim, zatvara pogled za smrt drugoga. Levinas smrt promatra unutar obzora prema posve Drugome. Fenomenološki gledano smrt nije konac, nego nepoznanica. Smrt je patnja i pasivnost subjekta, najava granice moci subjekta i nepredvidivog koji pojedincu ne ostavljaju prostor za inicijativu. Kroz eros Levinas otkriva odnos koji nije odnos moci, a koji ujedno u prvi plan stavlja smrt drugoga. Tako ljubav pokazuje kako me smrt drugoga dira više od moje smrti. Lice drugoga zahtijeva da ga ne ostavim osamljenim pred smrcu. Na mjesto autenticnosti o kojoj govor heidegger, Lecinas stavlja odgovornost za drugoga. Kod Heideggera govor o smrti uronjen je u tjeskobu, a kod Levinasa u odgovornost za drugoga. Kršcanstvo koje živi iz dogadaja smrti i uskrsnuca Kristova fenomen smrti doživljava kroz uronjenost u povjerenje unatoc nemoci kojom covjek ogranicen kako na pocetku tako i na koncu svog života.Sama smrt je nijema. Misao o smrti ne prodire s druge strane. Mišljenje, tražeci smisao smrti, zrcali traženje života i pokazuje kako se smisao smrti pronalazi u osmišljenom životu, a ne obratno.