Doktrinarni postupak za prosuđivanje pravovjernosti teološkog nauka

Abstract

Neosporna je zadaća Crkve da vodi brigu o čistoći i zaštiti nauka i ćudoređa u vjerničkoj zajednici. Autor polazi od činjenice da je glede crkvene službe bdijenja nad istinama vjere Drugi vatikanski sabor označio stvarnu prekretnicu. Da bi to pokazao, u prvome dijelu ukratko ocrtava povijest nastanka cenzure i zabrane knjiga, osobito poslije Reformacije te način njihova funkcioniranja do u najnovije vrijeme. Koncil je dokinuo zabranu knjiga, a nove odredbe o prethodnoj prosudbi spisa koje objavljuju vjernici o važnim vjerskim pitanjima, ušle su u Zakonik kanonskoga prava (1983.). Drugi dio rasvjetljuje međuovisnost načina doktrinarnog postupka pravovjernosti i preuređenja Rimske kurije kao učiteljskog instrumentarija što se odražava na primjeru dviju pokoncilskih reformi. Pritom se pokazuje da se nova vizija koncilske ekleziologije sporo pretače u pravne i teološke okvire Kongregacije za nauk vjere. Stoga se ne samo gubi postignuta suradnja između teologa i učiteljstva nego dolazi do međusobne napetosti i sporova. Teolozi su izrekli brojne kritike i naveli zahtjeve kako preurediti doktrinarni postupak da bude odraz dublje spoznaje uloge teologije u Crkvi i primjeren kako promjenama vremena tako i suvremenom osjećaju za pravo. U trećem dijelu autor uspoređuje prijašnji i najnoviji Pravilnik za doktrinarni postupak Kongregacije za nauk vjere te ustvrđuje se da su na tom području napravljena vidna poboljšanja i učinjen značajan napredak. Štoviše, najnoviji Pravilnik iz 1997. uvažio je znatan broj prigovora i manjkavosti koje su iznijeli teolozi i značajno pridonio uspostavljanju ponovnog povjerenja i suradnje između službe pastira i službe teologa u Crkvi.