Bog u novijoj hrvatskoj književnosti

Abstract

Bog je u hrvatskoj književnosti od najstarijih vremena, obrazlaže auktor, bio neupitan. 20. je stoljeće, međutim, krenulo i drugim smjerom. U modernim i postmodernim formacijama minulog stoljeća, neprestano se, uz čvrstu vjeru i jasnu teističku opciju, susreću različiti pristupi i gledišta. Iako je hrvatska populacija u najvećoj mjeri bila religiozna, pozitivističke su, skeptičke i komunističko-materijalističke ideje djelovale na mnoge književnike. U nekolicine su uglednih i više manjih pisaca, teoretski i praktično došli u pitanje i Bog i čovjek. Jer, u modernim se razdobljima nerijetko raspravlja s pozicija ljudske stvarnosti, egzistencijalne i sudbinske. Pri čemu se s odricanjem Boga prelazi na opći nihilizam. Tako se i u našoj novijoj književnosti, uz duboku vjeru i jasan teizam, tijekom cijelog stoljeća snažno osjećaju i druga religiozna gledišta: skepticizam i agnosticizam, sumnja i(li) indiferentizam, ateizam i antiteizam. Uz kraća sintetička izlaganja, auktor se analitički zaustavlja na nekoliko najznačajnijih hrvatskih književnika.