Liječenje pomoću smisla

Abstract

U ovom radu autor analizira liječenje pomoću smisla, logoterapiju, kao psihoterapijsku metodu koju je osnovao Viktor E. Frankl, promovirao je i neumorno širio diljem svijeta sve do svoje smrti. S Freudovom psihoanalizom i Adlerovom individualnom psihologijom logoterapija spada u “tri bečke psihijatrijske škole”. Nezadovoljan nedostatcima psihoanalize i individualne psihologije, koje ipak ne odbacuje, nego gradi na njihovim postignućma, Frankl čini nove iskorake u vidu egzistencijalne analize i logoterapije kao načina liječenja suvremenih neuroza. Mnogi suvremenici su bolesni i pate od različtih neuroza, a jedna od njih je noogena neuroza, koja se javlja zbog egzistencijalnog vakuuma i osjećaja besmislenosti, a ne potječe od psihološke, nego od noološe (nous = duh) dimenzije ljudske egzistencije. Stoga Frankl promovira logoterapiju kao psihoterapijsku metodu liječnja pomoć smisla, jer je volja za smislom primarna sila u čovjekovu žvotu. Smisao se čovjeku ne može dati, nego ga on mora nać. U tražnju smisla čovjeka vodi njegova savjest kao organ smisla. Frankl ide i korak dalje, smatrajući da svaki ljudski smisao mora biti utemeljen u objektivnom i vrhovnom smislu, koji Frankl naziva Nad-smisao. Poruka logoterapije, koja se može smatrati spasonosnom psihoterapijom glasi: Bezuvjetna vjera u bezuvjetnu smislenost života.