Psihološki vidik ukazanja

Abstract

Autor polazi od filozofskog principa “Quidquid recipitur, per modum recipientis, recipitur” (“Što god se prima, prima se na način primatelja” i tu istinu primjenjuje također na poruke koje pojedinac prima od Boga, odnosno Majke Bože i svetaca. Psihološom analizom čovjekove percepcije dolazi se do uvida kako afektivna memorija određuje afektivnu prosudbu i na taj način jednu objektivnu stvarnost nužno prože subjektivnim stavovima, željama, strahovima i nesvjesnim motivima. Kardinal Ratzinger u svojoj knjizi “U služi istine” donosi izvrsnu antropološku analizu ukazanja i s pravom zaključuje da mi nikada ne vidimo čisti objekt, nego “on nama dolazi kroz cjedilo naših osjetila koja moraju odraditi proces prevođenja” (str. 152). To znači da viđenja nikada nisu čista “fotografija” onostranoga, nego nose u sebi mogućnosti i ograničenja subjekta koji zapaža. Konačno, to nam potvrđuje i sama Biblija u kojoj možemo pročitati kako je “Bog rekao jedno, a ja dvoje čuo” (Ps 62, 12). Autor se u svome razmišljanju poziva i na sv. Ignacija Loyolskog, koji je Crkvi u baštinu ostavio Pravila za raspoznavanje duhova. Prema sv. Ignaciju đavao se može obući u anđela svjetla, drugim riječima, glumiti dobrog duha i na početku svojega djelovanja na dušu on je zna poticati na dobra djela i pobožost, a potom je kasnije neprimjetno okrene na svoju stranu i udalji od Boga. Zato Ignacije kaže da “duša zna često stvoriti razliičite odluke i mišljenja, koja nisu neposredno proizišla od Boga, našega Gospodina. I tako ih treba dobro ispitati prije nego što im potpuno povjerujemo i prije nego što ih stanemo provoditi” (Duhovne vježe, 336, “Osmo pravilo”).