Katoličko viđenje pokretljivosti kultura. Identitet, inkulturacija, interkulturacija.

Abstract

Polazeći od tvrdnje o kraju kršćanskog poretka, u ovom tekstu je iznesena ozbiljna anliza sadašnje kulture. Ta analiza ide za tim da uoči posebice sve one duboke a ponekad i dramatične kulturne, strukturalne i mentalitetne promjene koje karakteriziraju društva zalazećeg moderniteta i koje znatno otežavaju recepciju evanđelja. Autor riše i kritički vrednuje različite aktualne strategije i oblike prilagodbe koje pastoral i Crkve nastoji aktivirati u svojoj nakani da što uvjerljivije predloži i što autentičnije u život provodi Evanđelje i njegove vrijednosti u svakodnevici. Znatna pozornost posvećena je procesu inkulturacije evanđeoske poruke unutar aktualne kulturne paradigme. Naime samo Evanđelje koje je inkulturirano, jest u stanju ponuditi značajne društvene izraze autentičnoga kršćanskog života. Samo ono je u stanju dati uvjerljive odgovore na teška pitanja sadašnjega kulturnog i civilizacijskog trenutka. - “Crkvi naime nije samo do toga da se Evanđelje propovijeda na sve prostranijim područjima svijeta ili sve većem broju novih populacija, već također mora težiti da snagom Evanđelja takoreći isprevrne mjerila ljudskog prosuđivanja, ustaljene vrednote, interese, misaona kretanja, ishodišna nadahnuća i životne obrasce koji su unutar ljudskog roda u suprotnosti s Božjom Riječi i njegovim naumom spasenja” (Pavao VI., Evangelii Nuntiandi, 19). - “Vjera koja ne postaje kulturom, vjera je koja nije potpuno prihvaćena, koja nije cjelovito mišljena niti vjerno življena” (Ivan Pavao II., Govor sudionicima Nacionalnog kongresa crkvenih pokreta i djelatnika u kulturi, 16. siječnja 1982.). “Cijela Crkva treba zauzeti stav slušanja suvremenog čovjeka, kako bi ga razumjela i uspostavila nov oblik dijaloga, koji bi omogućio prenošenje izvornosti evanđeoske poruke u srce današnjeg mentaliteta” (Ivan Pavao II., Govor pred Papinskim vijećem za kulturu, 18. siječnja 1983.). - “Europa na koju smo pozvani doživjela je mnoge i različite kulturalne, političke, socijalne i ekonomske promjene, tako da se problem evangelizacije postavlja u potpuno novim terminima. Možemo reći da Europa, koja se oblikovala nakon složenih događaja posljednjeg stoljeća, postaje najradikalniji izazov kršćanstvu i Crkvi u povijesti, ali istodobno otvara nove i kreativne mogućnosti navještaju i utjelovljenju Evanđelja” (Ivan Pavao II., Govor pred Vijećem europskih biskupskih konferencija, 11. listopada 1985.). - “Navještaj Isusa Krista mora dosegnuti također suvremenu europsku kulturu. Evangelizacija kulture mora pokazati da je i danas, u ovoj Europi, moguće živjeti u punini evanđelje kao put koji daje smisao životu. Da bi se to ostvarilo, pastoralno djelovanje mora imati za zadaću oblikovati kršćanski mentalitet u redovitom životu… procjenjujući novonastala gibanja i najvažnije događaje i situacije našeg doba u svjetlu središnjosti Krista i kršćanske antropologije. I danas, podsjećajući na doprinos kršćanstva kulturi europske povijesti, potrebno je pokazati evanđeoski pristup, na teoretskoj i praktičnoj razini čovjekove stvarnosti. Nadalje, s obzirom na veliku važnost znanostî i tehnoloških dostignuća u europskoj kulturi i društvu, Crkva je, putem svojih znanstvenih ustanova i svojih praktičnih pothvata, pozvana postaviti se konstruktivno prema znanstvenim spoznajama i njihovim primjama, ukazujući na nedostatnosti i neprikladnost shvaćanja nadahnutog scijentizmom, koji želi objektivnu vrijednost pripisati samo iskustvenoj spoznaji, te predlažući etičke kriterije koje čovjek posjeduje i koji su upisani u samu njegovu narav... Posebno se mora odati veliko priznanje kršćanima koji provode istraživanja i poučavaju na sveučilištima: svojom ‘misaonom službom’, oni prenose mladim naraštajima vrijednosti intelektualne baštine obogaćene dvotisućljetnim humanističkim i kršćanskim iskustvom. Uvjeren da su akademske ustanove važne, tražim također da se u različitim partikularnim crkvama provodi prikladan sveučilišni pastoral, podupirući tako sve ono što je primjereno za sadašnje kulturalne potrebe” (Ivan Pavao II., Crkva u Europi, 58-59). - “Polazeći od prosvjetiteljstva, zapadna se kultura velikom brzinom udaljuje od svojih kršćanskih korijena” (J. Ratzinger, Regnodoc 21/2002, 662). “Hraniti se Riječju da bi se bilo ’službenicima Riječi’ u evangelizacijskoj zadaći: to je zacijelo prioritet za Crkvu na početku novoga tisućljeća. I u zemljama stare evangelizacije izgubila su se obilježja ’kršćanskog društva’ koje se, ... izričito odnosilo na evanđeoske vrijednosti ili povezivalo s njima” (NMI, 40).