Učiteljstvo i evolucija - Model hermeneutike kontinuiteta u diskontinuitetu

Abstract

Svrha ovog članka je ponuditi temeljnu skicu jednoga hermeneutičkog obrasca uz pomoć kojeg se na primjeren način mogu interpetirati značajne promjene i pomaci u stavovima katoličkog učiteljstva naspram evolutivnog tumačenja čovjekova nastanka. Stoga su u prvom dijelu ukratko rekonstruirane temeljne etape gotovo 150 godina duge i često veoma napete povijesti odnosa učiteljstva i evolutivne paradigme. Posebna pozornost poklonjena je gledanju na evoluciju Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Pritom su pokazane nesumnjive promjene u stavovima učiteljstva. Drugi dio usredotočen je na utemeljenje rečenog hermeneutičkog kriterija. On se temelji na razlikovanju između objavljene istine o stvaranju i teološkog modela kojim je ta istina ponovno izrečena unutar određene prirodoznanstvene slike svijeta, nekog vremena, kako bi mogla biti shvatljiva i egzistencijalno važna ljudima tog vremena. Novi teološki model u teologiji stvaranja u načelu izražava promjenu prirodoznanstvene slike svijeta ali i nastojanja oko produbljenja dotadašnjih teoloških uvida potaknutih zahtjevima nove slike svijeta. Da bi ilustrirao taj kriterij, autoru je poslužio programatski govor Benedikta XVI. upućen Rimskoj kuriji 25. prosinca 2005. i njegova “hermeneutika reforme” koju Papa inače izravno primjenjuje na zaista inovativne tekstove II. vatikanskog o religijskoj slobodi. U članku se pokazuje kako se svojim naglašavanjem kontinuiteta u diskontinuitetu “hermeneutika reforme” čini prikladnom ne samo za opisivanje saborske reforme već i za opisivanje promjena u stavovima učiteljstva glede evolutivne paradigme. U ovom potonjem kontekstu ta se hermeneutika iskazuje kao kontinuitet istine o stvaranju u diskontinuitetu teoloških modela