Predgovor

Abstract

Religiozno iskustvo i estetsko iskustvo oduvijek se više ili manje uspješno prožimaju. Nema religije u povijesti čovječanstva koja nije svoja iskustva iskazivala i kroz umjetnička traganja za ljepotom. Ljepota je, naime, uvijek bila doživljena kao jedna od privilegiranih poveznica između čovjeka i božanskog. Stoga su u svakoj religiji njezini temeljni momenti, kao što su sveti tekstovi, molitvena i obredna praksa, običaji, arhitektura, doktrina i teologija, otvoreni i estetskoj dimenziji. To vrijedi dakako i za kršćanstvo, koje od svojih početaka posvećuje veliku pozornost dimenziji ljepote. Ljepota na prostoru kršćanske crkve biva doživljena i shvaćena kao fragmentarni unutarpovijesni odraz vječne ljepote. Teologija kršćanske zajednice poradi toga razmišlja o kategoriji “lijepog” od samih svojih početaka. Pritom se teolozi vezuju na teoretske uvide o ljepoti nazočne u grčkoj filozofskoj tradiciji. Tu u prvom redu mislimo na Aristotela, za kog su “red”, “simetrija”, “određenost/definirano” vrhovne forme ljepote koje matematike najbolje očituju.1 Dakako, u kršćanskoj teologiji ljepote značajnu je ulogu odigrao i utjecaj Platonova gledanja na susret s ljepotom kao prostorom sjećanja na vječno, ali i kao ekstatičnim izlaskom čovjeka iz njega samog prema beskrajnom zadovoljenju želje u drugom svijetu