Predgovor

Abstract

Lako se složiti s Y. Congarom da jedan sabor koji nije uspješno prošao kroz proces recepcije, u životu Crkve ostaje mrtvo slovo na papiru. Uostalom, povijesno iskustvo o tome izdašno svjedoči. Sabori i sinode donijeli su stvaran pomak u samoshvaćanju i praksi Crkve samo ako ih je crkvena zajednica asimilirala na nekoliko razina, najčešće u jednom prilično dugotrajnom i veoma kompleksnom procesu koji nikada nije bio lišen interpretacijskih dvojbi i sukoba. Taj isti hermeneutičko-recepcijski scenarij prati već pedeset godina i asimilaciju II. vatikanskog sabora. Drugi vatikanski sabor nesumnjivo je najveći religijski događaj XX. stoljeća. O tome svjedoči iznimna pozornost u svjetskim razmjerima koju su Saboru za njegova održavanja, ali i prvih godina nakon završetka, poklanjali pripadnici raznih crkava i religija te mediji, povjesničari, sociolozi, političari. Zbog medijskog odjeka saborskih zbivanja, po razmjerima neviđenog u povijesti, teme i dokumenti II. vatikanskog postaju predmetom tumačenja i rasprava cijelog Božjeg naroda. Može se reći kako je crkvena zajednica na razini svojega unutarnjeg života te svojih odnosa s drugim crkvama i religijama polako započela s recepcijom Sabora već za vrijemo njegova održavanja