Prekršeni ugovor, etičko istraživanje stida

Abstract

Fenomen stida može se analizirati aparatom prirodnih, društvenih i humanističkih znanosti. Filozofske rasprave o fenomenu i emociji stida protežu se od metafizičkih i antropoloških, pa sve do društvenopolitičkih. Etička analiza stida može biti metaetičkog karaktera, pri čemu bi se analizirao sam pojam ‘stid’ i njegova upotreba u moralnom jeziku; deskriptivnog karaktera, pri čemu bismo pitali u kojem moralnom kontekstu ljudi osjećaju stid. Također, stid se može tematizirati kao predmet individualne etike, i to u kontekstu pojedinačne savjesti, ili društvene etike, u kontekstu društvene moralne osude za neki čin čije moralne kakvoće pojedinac postaje svjestan upravo pojavom osjećaja stida. U ovom tekstu stidu se pristupa u kontekstu normativne etike, pokušajem odgovora na pitanje: Kada je prigodno osjećati stid? Kako bi odgovorio na to pitanje, autor poseže za etičko-političkom tradicijom društvenog ugovora. U ponuđenom odgovoru koji pokušava argumentirati tvrdi da je prigodno mjesto stida u onim instancama u kojima pojedinac prekrši implicitni ili ekplicitni, pisani ili nepisani ugovor s drugom stranom. “Druga strana” može biti društvo u cjelini, Bog, priroda i planet, vlastiti spol, sam pojedinac. Ukratko, “drugu stranu” može predstavljati svaka zbilja koja u umu prekršitelja može predstavljati onog “drugog”.