In media(s)res

Abstract

Crkva je u svom poslanju širenja Radosne vijesti trajno pronalazila nove putove navještaja u susretu s različitim kulturama, služeći se također i sredstvima komunikacije. Ona je medijima u početcima pristupala s oprezom, otporom i sumnjom, promatrala ih je kao suparnike, zatim prihvaćala kao suradnike, da bi ih naposljetku koristila kao sredstva evangelizacije i prepoznala kao nov životni prostor koji je potrebno evangelizirati. Kako bi se bolje razumio taj razvojni put, potrebno ga je promatrati u kontekstu povijesnih okolnosti i kulturalnih okvira određenog razdoblja. Proces prilagodbe, suradnje te suživota Crkve i medija i danas je u evolutivnom razvoju, jer se mediji svojim mogućnostima i utjecajem uvelike mijenjaju te traže nove odgovore, stavove i putove. Zanimljiv bi bio prikaz odnosa Crkve i medija kroz povijest, posebice nakon iznašašća tiska, filma, radija i televizije te konačno interneta kao podloge istinskoj revoluciji komunikacijskih mogućnosti koja se očituje u oblikovanju virtualne stvarnosti. Pozornost Crkve prema medijima i novim oblicima komunikacije dobila je nov zamah s dekretom Drugoga vatikanskog koncila o sredstvima društvene komunikacije Inter mirifica kao i s papinskim porukama u prigodama Svjetskog dana društvenih komunikacija. Te poruke nude zanimljiv pregled otvaranja Crkve prema medijima, donoseći značajne teološko-pastoralne smjernice vjernicima i djelatnicima u medijima. One su znak brige Crkve za potpuniji razvoj društva i čovjeka. Tijekom dva zadnja desetljeća pape u svojim porukama posebno progovaraju o internetu, društvenim mrežama, novim oblicima svjedočenja i evangelizaciji “digitalnog kontinenta”, ne propuštajući ukazati na probleme, poteškoće i opasnosti koje su vezane uz nove medije...