Politička dimenzija kršćanske antropologije

Sažetak

Moje je osvjedočenje, zapravo, da se mimo shvaćanja čovjeka moderne - usredotočenog na primat subjekta, apsolutne racionalnosti, znanstvene spoznaje, ideala slobode i emancipacije - i mimo shvaćanja čovjeka postmoderne - usredotočenog na etički pluralizam i pluralizam istine, na obranu razlike koja završava u gospodstvu ništavila može pronaći jedno “drugo” i različito shvaćanje čovjeka, neovisno i o apsolutizmima univerzalne racionalnosti i o partikularizmima kulturalne fragmentarnosti, filozofske estetike, etičog nihilizma. Teološka antropologija koja je u stanju pružiti takvo shvaćanje čovjeka koje bi u jednu višu i harmoničnu viziju integriralo zahtjeve moderne i postmoderne, to je, po mojemu sudu, ona koju baštini hebrejsko-kršćanska predaja i koja je usredotočna na temeljnu kategoriju čovjeka drugačijosti, različitosti, razlike, jer je njezina bit da bude slika jednoga drugog, a njezina zadaća jest da omogući vidjeti tog drugog. Nosi u sebi također dimenziju pluralnosti i zajedništva, jer Bog koji je razlog njegove ikoničnosti jest Bog Jedan u tri osobe, jest izvor zajedništva i uzajamnosti. Nosi u sebi odnos prema Kristu kao “konkretni univerzal”, jer je čovjek utoliko slika Božja ukoliko je slika Kristova, a ta slika Kristova se odražava na licu ljudi svih jezika i svih kultura.