Može li kršćanin biti iskreni pristaša teorije evolucije? Razlika između vjere i vjerovanja

Sažetak

U prvom dijelu članak se bavi tezom da kršćani ne vjeruju isto u sva vremena, nego da se njihova vjera, odnosno kršćanska religija mijenja, ovisno o napretku znanosti. Napretkom znanosti zapravo bi dolazilo do smanjivanja ili redukcije sadržaja vjere u stvarima koje se tiču prirode i čovjeka, a predmet su zanimaja znanosti i vjere. Tome u prilog iznose se dokazi iz prošlosti kršćanstva kad se vjerovalo da je sve u Bibliji podjednako riječ Božja, te se na temelju nekih riječi Biblije branilo, primjerice u slučaju Galileija, geocentrizam ili u novije doba, nakon pojave Charlesa Darwina (1859.), nepromjenjivost živoga svijeta (fiksizam), a danas kršćani više ne vjeruju u geocentrizam, a uglavnom ni u fiksizam. Tako bi znanost potkopavala vjeru i u bliskoj budućnosti, konkretno, od kršćanske vjere ostat će samo nekoliko osnovnih zasada i zapravo će biti malo razlike između teista i ateista. Ide se i dalje, tvrdeći da je tolika nespojivost između nekih sadržaja vjere i onoga što se u temelju vjeruje da znanstvenik vjernik ne može iskreno prihvatiti, npr. vjeru u Boga stvoritelja i znanstvenu teoriju evolucije (darvinizam). U članku se upozorava na razliku između vjere, u smislu kršćanske religije, koja ima uvijek isti poklad temeljnih vjerskih istina (tj. istu vjeru), i vjerovanja o prirodi i čovjeku koja se vežu uz temeljne istine, obično kao njihova teološka tumačenja. Zaključuje se da kršćani uvijek vjeruju istu vjeru, ali da se mijenja način kako vjeruju i da u različita vremena ima razlika u sadržaju vjerovanja pojedinaca i skupina, pri čemu Duh Isusov zajednice vjere neprekidno uvodi u dublje razumijevanje onoga što je Bog objavio (Iv 16, 13). Nema, dakle, redukcije vjere, nego se može mijenjati način izražavanja vjere ili vjerovanje. Tako je darvinizam doveo u pitanje neka stara vjerovanja: u posebno stvaranje, u stalnost živoga svijeta (fiksizam), u bitnu nepromjenjivost vrsta (esencijalizam), u posvemašnju izdvojenost čovjeka od svega ostalog živog svijeta (strogi ili apsolutni antropocentrizam). Suprotno tezi da se istodobno ne može biti iskreni kršćanin i evolucionist, u članku se iznose podaci o velikom broju teističkih kršćanskih evolucionista, od trenutka kad je C. Darwin objavio svoje glavno djelo (1859.) do danas, u Velikoj Britaniji i drugdje u Europi, dakako, i u Hrvatskoj. Zaključuje se da pod utjecajem znanstvenih otkrića nema redukcije vjere, nego postoji samo promjena u načinu vjerovanja iste vjere i kad je riječ o vjeri u Boga stvoritelja, da je moguće biti i darvinist i vjernik kršćanin. Dapače, da je darvinizam signum temporis ne samo za današnju teologiju stvaranja nego i za teologiju utjelovljenja i soteriologiju.