Logoterapija i savjest Uloga savjesti u čovjekovoj potrazi za smislom

Sažetak

U ovom se članku nastoji objasniti uloga koju savjest ima u logoterapiji, psihoterapijskoj metodi liječenja austrijskog psihijatra Viktora Emanuela Frankla. Na temelju egzsistencijalne analize, usmjerene antropološkom proučavanju čovjeka fenomenološko-egzistencijalnom metodom, Frankl dolazi do zaključka kako je duhovna dimenzija temeljna dimenzija čovjekova postojanja, ona koja ga čini čovjekom. Upravo zbog te duhovne dimenzije nameće mu se pitanje o smislu vlastitog postojanja. Kako bi odgovorio na ovo pitanje i ispunio smisao svoga života, čovjek je upućen na ostvarivanje vrijednosti koje imaju karakter univerzalnih značenja s kojima se čovjek mora suočiti. Frankl razlikuje tri kategorije vrijednosti: stvaralačke, iskustvene i vrijednosti stava i ostvarujući ih u konkretnim životnim situacijama, ispunja smisao i ostvaruje svoju egzistenciju. Nedostatak ispunjenosti smislom stvara u čovjeku predispozicije za različite psihičke smetnje. Ono što čovjeku pomaže prepoznati smisao, jest savjest, koju Frankl definira kao organ smisla. Ona je prafenomen koji izvire iz duhovne dimenzije i koji se ne može dalje analizirati. Savjest i smisao su tako neraskidivo povezani i upućeni jedno na drugo. Značajke savjesti su intuitivnost i kreativnost, što omogućuje čovjeku da nasluti i prepozna jedinstveni smisao koji se krije u određenoj situaciji. Zbog toga je i pitanje savjesti neizostavno u promišljanjima o psihičkom zdravlju čovjeka i mogućnostima njegova liječenja.