Antropologija i etika estetske kirurgije

Sažetak

Vanjska ljepota nedvojbeno predstavlja istinsku vrijednost koja je kadra utjecati na ljudske odnose, snažno uvjetovati život i ponašanje osoba koje se ne smatraju dionicima estetski obdarenih, ugroziti njihovo individualno i relacijsko blagostanje, uzrokujući tako stvarne psihičke poteškoće. Mnogi, nezadovoljni svojom pojavnošću, traže rješenje u estetskoj kirurgiji, koja može poboljšati ljudski izgled ili ga u potpunosti mijenjati. Radi se o disciplini danas bitno usmjerenoj na pomlađivanje i uljepšavanje, ali i svakodnevnoj praksi u punoj ekspanziji koja se postavlja kao zahtjev, kao tehnička mogućnost, a samim tim i kao etički problem. Etičko promišljanje estetske kirurgije ne priziva u pamet samo znani konflikt naravnog i artificijelnog, u ovom slučaju konflikt između naravnog izgleda i artificijelnih mogućnosti prilagođavanja vlastite tjelesnosti i pojavnosti nekom osobnom ili društvenom idealu ljepote, nego otvara – i u slučaju prihvaćanja artificijelnoga u ljudskom životu – niz drugih antropoloških i etičkih pitanja. Koja je vrijednost ljepote, zdravlja, tijela, fizičkog izgleda? Do koje mjere je dopušteno tražiti estetsko poboljšanje vlastitoga tijela estetskom kirurgijom? Postoje li granice onkraj kojih je estetski zahvat moguće i potrebno smatrati nemoralnim? Tko definira kanone ljepote? Je li estetska kirurgija medicinska (terapeutska) disciplina ili se radi o djelatnosti koja vještim manipuliranjem samo medikalizira potrošačevo nutarnje nezadovoljstvo, trguje nadom, iluzornim i nerealnim očekivanjima. Koji su njezini pozitivni učinci? Ovim člankom autor nema pretenziju odgovoriti na sva postavljena pitanja, nego samo naznačiti etičke poteškoće i konflikte, kako već postojeće tako i one moguće, u okviru estetske kirurgije. Stoga u prvom dijelu svoga rada pristupa određenju temeljnih pojmova vezanih uz plastičnu kirurgiju općenito i estetsku kirurgiju posebno, dok u drugom dijelu analizira Govor pape Pia XII. upućen sudionicima 10. nacionalnog kongresa Talijanskoga društva plastične kirurgije (1958.) te promišljanje nekolicine moralnih teologa o dopuštenosti pojedinih zahvata iz područja estetske kirurgije, a sve s ciljem utvrđivanja temeljnih etičkih kriterija u rješavanju konkretnih slučajeva. Iz te analize rezultira vidljivom činjenica da se moralnom prosudbom pojedinih “slučajeva” vraćamo zapravo klasičnoj kazuistici i njezinom operativnom instrumentariju. U trećem dijelu, a temeljem uvjerenja da ozbiljni antropološki i moralni problem estetske kirurgije danas nisu nipošto pojedinačni zahvati, nego sama disciplina estetske kirurgije kao takva, autor upozorava na činjenicu da mentalitet i “kultura” estetske kirurgije, odnosno njezina pretjerana egzaltacija i nekad razvidna manipulacija, mogu ugroziti, redefinirati, dislocirati važne vrjednote kao što su primjerice ljepota, zdravlje, tjelesnost, terapija, odnos liječnik – pacijent.