Grijeh prema Pavlu kao otuđenje od Boga i bližnjih
Sažetak
Autor u uvodu ističe da Pavao govori o grijehu u okviru naviještanja evanđelja o Isusu Kristu koji “sama sebe dade za grijehe naše” (Gal 1,4); “predan je za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja” (Rim 4,25). To on čini zajedno s drugim propovjednicima prve Crkve (1 Kor 15,1-10). Zatim istražuje temu o grijesima prema Poslanici Galaćanima u kojoj je ona vezana uz slobodu od židovskog Zakona, a krštenici postaju dionicima te slobode krsnim priključenjem Kristu i Crkvi. U Poslanici Rimljanima Pavao uči da su svi ljudi grešni, a grešnosti se mogu oslobađati ako se vjerom otvore Bogu po Kristu, snagom Duha. No, i nakon krštenja ostaje kod vjernika mogućnost i činjenica grijeha po kojima se, kao i pogani, udaljuju od Boga i jedni od drugih. Pavlov izraz “svi su sagriješili i potrebna im je slava Božja” (Rim 3,23) znači da je grijeh u bîti otuđenje od Boga koje vodi i u otuđenje od bližnjih. Deuteropavlovske poslanice izričito rabe glagol apallotrioomai - otuđiti se od Boga i “građanstva Izraelova” (Kol 1,21; Ef 2,12; 4,18). U trećem dijelu obrađuje socijalne poroke gramzljivosti-idololatrije (pleoneksia), svadljivosti, “došaptavanja-kleveta-nja”, uboj-stva, homoseksualnosti te “bešćutnosti-nepomirlji-vosti” u Pavlovim popisima mana. Zaključuje da pojmom otuđenja od Boga i bližnjih vjernije izražavamo Pavlov nauk o grijehu negoli Augustinovom definicijom o grijehu kao “odvraćanju od Boga i obraćanju stvorenjima”.
