Crkva u procesu demokratskih promjena u Hrvatskoj

Abstract

Analizirajući ulogu Crkve u procesu demokratskih promjena u Hrvatskoj, autor se u prvom dijelu bavi fenomenologijom demokracije općenito. U tom smislu izdvaja tri osnovne osobine demokracije: demokracija kao partitokracija, demokracija kao nomokracija i demokracija kao smjena vlasti na miran način, te nastoji ukazati na specifičan izazov svake od te tri osobine u odnosu prema Crkvi.
U drugom dijelu, zadržavajući se još uvijek na općoj i načelnoj razini, autor analizira odnos između demokratskog i eklezijalnog logosa, kršćanske i laicističke antropologije, te odnos između demokracije i kršćanske sociologije. Ustvrdivši kako na toj razini postoje ozbiljni problemi s kojima još ni Crkva na Zapadu nije izišla na kraj, autor naglašava da demokracija, izuzevši činjenicu da ona sama predstavlja civilizacijsku vrednotu, u sebi ne krije neke druge, sebi imanentne vrednote, već da sve vrednote prima od konkretnog društva koje se njome služi. U tom onda kontekstu i Crkva, kao društveni čimbenik, može zastupati, braniti i nuditi svoje vrednote.
Polazeći od tih premisa, autor tek u trećem dijelu govori o specifičnostima hrvatske demokracije u ovom trenutku. Tu specifičnost, po njegovu mišljenju, bitno određuje povijesno naslijeđe, prevladavajući mentalitet u narodu i ratno stanje. U tom smislu onda on i sadašnje stanje demokracije u Hrvatskoj prikazuje kao ethnokraciju, upozorava na opasnost da se ona ne izrodi u plutokraciju, upozorava i na posebnu crkvenu obvezu da učini sve kako bi se demokracija u Hrvatskoj razvila u - ethokraciju