Nietzscheov govor o Bogu - izazov kršćanstvu

Abstract

U ovom članku autor na temelju bogate bibliografije, što se osobito odnosi na Nietzscheova djela, istražuje razloge koji su Friedricha Nietzschea učinili ateistom, antiteistom i antikristom, te njegov govor o Bogu kao izazov kršćanstvu. Prvi razlog u genezi Nietzscheova antikršćanstva bila je, prema autorovu mišljenju, obiteljska atmosfera te odgoj kod isključivo blagih, bogobojaznih žena. Pored obitelji i odgoja, drugi čimbenik koji je odlučno utjecao na Nietzscheovu genezu do ateista i antikrista bilo je kritičko-filološko istraživanje. Treći faktor koji može objasniti Nietzscheovo antikršćanstvo bila je Schopenhauerova filozofija. Autor smatra da je Nietzscheovo neprijateljstvo prema kršćanstvu kao stvarnosti nedjeljivo od njegove stvarne navezanosti na kršćanstvo kao zahtjev. Sve je to obrađeno u prvom poglavlju. U drugom poglavlju riječ je o Nietzscheovoj borbi protiv kršćanstva što nije samo akademska stvar. Propast vjere u kršćanskog Boga prema Nietzscheu je pobjeda znanstvenog ateizma, što ga je Nietzsche dramatično navijestio u paraboli o mahnitu čovjeku koji je oglasio smrt Boga. Prema Nietzscheu, valja prevladati ne samo vjeru u Boga nego i sve posljedice vjere u Boga. Jedini koga Nietzsche cijeni jest Isus Krist, a kod njega potpuno jedinstvo spoznaje i života. On je jedini koji je ostvario ljudsku praksu. Time Nietzsche napada Crkvu koja je upravo ono protiv čega je Isus propovijedao. Pavao, koji je ponovno uspostavio ono što je Krist anulirao svojim životom, potpuno je korumpirao radosnu vijest. Ono što Nietzsche osobito napada kod kršćana jest nesklad i suprotstavljenost između života i morala. Vrhunac Nietzscheova obračuna s kršćanskim moralom je njegov spis Antikrist. U trećem dijelu autor analizira Nietzscheov govor o Bogu kao izazov kršćanstvu i kršćanima. Nietzscheov humanistički ateizam je pledoaje za čovjeka i njegovu slobodu, na račun Boga kao njegovoga navodnog konkurenta. Međutim, kao što autor u radu argumentira, Bog nije konkurent ljudske slobode, nego njezin temelj i garant. Autor je mišljenja da kršćani ne trebaju akceptirati sve što Nietzsche kritizira. Ali, čovjek se može pitati: Ima li istine u Nietzscheovoj kritici pojma Boga? Što je istina u njegovoj kritici Crkve? Što je istina u njegovoj kritici svećenstva? Što je s kršćanskom praksom koja je često suprotstavljena teoriji vjere? Može li biti kršćanin, onaj koji nije čovjek? Naime, polazi li se od pravo shvaćenog Isusa Krista i Njegove riječi vrijedi: Nije kršćanin tko nije čovjek. Nipošto kršćanin na štetu čovjeka, već kršćanin kao radikalni, istinski ljudski čovjek.