Liturgija i govor o Bogu. (Ne) razumijevanje simboličko-mistagoškoga

Abstract

U krizi govora o Bogu koje se čovjek nikad i ne može osloboditi, liturgija nudi nešto za čim sve češće u posljednjim desetljećima posežu i filozofi i teolozi, a to je holistički pristup performativnomu s pomoću simboličkoga. Problem kako govoriti o Bogu predstavlja se uistinu ’blokiranim’ u nekoj vrsti aporetičke preduvjetovanosti. Onaj o kome se nikada ne može govoriti na primjeren način, ostaje ineffabilis et incompre-hensibilis. Obraćajući se Bogu molitvom, liturgija izražava da Bog uvijek ostaje otajstven. Njegovo približavanje čovjeku nije ga svelo na predmet koji bi bio nama na raspolaganju. Autor se posebno osvrće na nerazumijevanje simbolično-mistagoškoga, koje stavlja u suodnos s mistikom, kao verbalnim nekomunikacijskim činom. Današnji govor o Bogu, kad je liturgija posrijedi, ne može pobjeći od postmodernističoga spajanja raznorodnoga. Liturgijski govor svakako posjeduje anaforičku funkciju govora, polazeći od teksta, da bi ga kasnije nadišao; u početku se ustrojava, da bi kasnije nadišao ustrojstvo i postao djelovanje, življenost. Uvažimo li to, u anaforičoj je funkciji moguće prepoznati mogućnost obreda, baš kao što metaforička funkcija omogućuje simboličnu vrijednost.